Jules Verne je naše pretke dovodio do ludila pričama u svojim romanima o letu na Mjesec ili avanturama Nautilusa ispod ledene kore Sjevernog pola prije stotinu godina.
Želja da prevarimo vlastiti mozak je velika. Uživamo u tome da gledamo, a ne vidimo, ili da slušamo, a ne čujemo.
Kada sam kao tek punoljetni punoglavac prvi put dolazio u Veliku jabuku, prespavao sam u praznom stanu svog prijatelja. Ostavio mi je i vodič za turiste. Iako je inzistirao da prije odlaska u grad pročitam bar neke savjete iz njega, nisam.
Kažu da je obična igra memory - igra pamćenja uparenih sličica čije točne, ali nasumične položaje moramo upamtiti kad su okrenute licem prema podlozi - izvrsna za održavanje našeg mozga u dobroj kondiciji.
Jedna od najuzbudljivijih želja, „mokri“ san svake korporacije željne debelog profita je da osmisli proizvod koji ćete kao njihov korisnik plaćati redovno i (dobro)voljno, a da ne mora potrošiti previše novca da ga konzumirate.
Kad danas pogledam neku seriju ili film iz osamdesetih godina, ne mogu vidjeti scene kako u tom retro svijetu tada intenzivno koristimo računala u osnovnoj školi. Nitko baš to ne spominje niti u jednoj sceni.
Malenom čovjeku, odnosno djetetu, potrebno je malo da mu se neki događaj ili sjećanje na nešto usječe duboko u biće, što će ga kasnije u životu odrediti ili inspirirati.
Kad upoznajemo prve prijatelje u životu s kojima ćemo dijeliti prve igračke i slinu na njima, uvijek imamo neki strah da ih ne izgubimo. Zapravo na to i ne utječemo puno. Roditelji se odsele u drugi dio grada i presele vas u drugi vrtić, dođe škola i opet neki novi stvorovi pored vas s kojima morate dijeliti dan.
Ovo ljeto sam puno prtljao po raznim alatima koji koriste AI, a koji su zamišljeni da bilo kojem korisniku potpuno oslobođenom od talenta za bilo što u svom životu isporuče čudo od sadržaja. Snimanje, pisanje, čitanje, slaganje, rezanje, kraćenje, produljivanje čega god vam padne na pamet. Rješenja su na svega dva-tri klika.
Kada dođe trenutak u kojemu treba napisati uvodnik za jubilarni broj, to zaista nije teško. Što god napišeš, čini ti se da je epski bitno za tebe samog kao osnivača i glavnog urednika ili za tvoje čitatelje koji te vjerno prate 30 godina ili pak za samu redakciju koju stalno tjeraš da podigne letvicu i odskoči u stvaranju sadržaja još više negoli su uspjeli prošli put.
Tri-četri-pet-došao je red-da otvorim internet-i potražim dobar savjet-kako napraviti dobar uvodnik- e baš neću-nek' se misli u glavi same kreću-da ljudima vratim-riječima sreću.
Zamatanje, omatanje, preslagivanje, presavijanje, vezanje i rezanje. Sve to znamo i radimo s voljom. Svake godine baš u ovo vrijeme. U ovo doba godine dozvoljavamo da nam se stvari pakiraju u sjajne omote i drže nas u neizvjesnosti sve dok ih ne otvorimo. Lijep je to osjećaj.
Start-up kultura. To mi je pojam koji me uvijek ponovno „stilta“ kao nekada kada bih jače opalio po gumbima flipera, pa su sve lampe na ploči bljesnule s natpisom TILT! TILT!, a gazda birtije i obično glavni barmen bi ti spomenuo sve po spisku jer namjerno skraćuješ život njegovih mehaničkih ljubimaca za zabavu.
Lova pokreće svijet. Ma ne, ljubav pokreće svijet. Možda ipak strah, ambicija, pohlepa ili... sve po malo? Vjerojatno je istina negdje... tamo, između. Ali zveckanje! Oooo daaaa.
Svemir. Često ovako pompozno i dramatično počinju uvodi velikih dokumentarnih emisija ili SF antologijskih serija i pripovijetki o tamnoj tvari koja nam je nad glavama eonima, zvanoj Svemir. Kao da je sama jedna jedina riječ dovoljna da ne kažemo više ništa, jer ionako ništa više niti ne znamo o tome od toga. Zapravo nam čak i činjenica da smo tu mračnu duplju nazvali nekim imenom daje za pravo da mislimo da smo ovladali nekim dijelom tog crnila.
Učiteljska mudrost i vještina da nas u osnovnjaku uhvate na „spavanju“ baš kad ne znamo odgovor na njihovo pitanje, uvijek je u meni izazivala strahopoštovanje.
Početak godine je prilika za malo zavaravanja sebe da smo baš ono loše uspjeli ostaviti u onoj noći koja je završila vatrometom.
Budućnost je neizvjesna i teško je predvidjeti što će se dogoditi. Međutim, postoji nada da će budućnost biti bolja u mnogim područjima.
Znate onaj trenutak za koji kažu da vam se izvrti cijeli život pred očima u samo djeliću sekunde kad vaša svijest osjeti da su to posljednji trenuci života i da vas čeka odlučujući korak na onu stranu?
Proljeće je moje omiljeno doba godine. Iako pokušavam zadržati proljeće u svojoj glavi cijele godine, to nije moguće jer mračni zimski dani nakon zimskog solsticija ipak na kraju pokore moj vječni optimizam.
Dobrodošli u još jedno izdanje našeg tehnološkog časopisa! U ovom broju, bacamo pogled na temu koja nas sve obuzima poput magnetne sile koja privlači kompas - umjetna inteligencija (UI).
Evo ga opet. Takac-makac. Nema natrag sada kad je novi broj u vašim rukama, otvoren na ovoj stranici.
Zagreb se može ponositi jednim od najvažnijih i najdugovječnijih festivala animiranog filma na svijetu.
Kad dođe ljetna pauza uvijek se razveselim ideji čitanja knjiga koje mi još stoje nepročitane od zadnjeg obećanja kojeg sam si dao prošlo ljeto.
Jesen donosi moćne promjene. Jesen je vrijeme u godini kad smo u svom životu prvi puta upoznali one koji će na nas imati utjecaj, a da nisu naši roditelji. To su prvi influenceri. Bili su to naši vršnjaci koje smo tada prvi puta sreli, a da ih nismo birali.