Što je iluzija, a što stvarnost, sve je teže razlučiti.
To je trenutak kada se pitate, pa kako je to moguće? Istovremeno je suprotno razumu i logici. Mozak ipak govori da je baš tako kako vam tumači da jest, a nije ono što smatrate razumnim. To je onaj trenutak kad auto juri prema naprijed, a na snimci se čini kao da se kotači vrte unazad. Kako je to moguće? Fizika je to objasnila, no ipak nama i dalje nije jasno zašto tu varku naš mozak uporno guta kao jeftini mamac na udici.
Ove jeseni je moj prijatelj koji već dugo boravi u Americi bio u posjetu Zagrebu i oduševio se odlaskom u zagrebački Muzej iluzija. Kaže on meni radosno, pa vidim da Zagreb postaje svjetski grad kad ima muzej kakav mi imamo u Americi. Naravno, kod nas u Americi takav muzej je puuuuuno veći. Evo, onaj u Las Vegasu će moći posjetiti pola milijuna ljudi godišnje, no super je da i Zagreb ima jedan ovakav mali.
Nisam ga mogao ostaviti da bude dugo u toj iluziji, pa sam mu „otkrio“ da je sve to što postoji od muzeja iluzija u svijetu, zapravo poteklo upravo iz Zagreba i da ekipa koja je to osmislila lijepo trlja dlanove od zadovoljstva i novaca kojeg svakodnevno broji. Svi suvremeni muzeji iluzije potječu iz ideje koja je nastala prije puno godina upravo u Zagrebu. Prodali su im iluziju o tome da su baš oni, gdje su najveći iluzionisti koračali, izumili muzej iluzija. Zaista iluzionističko remek djelo. Ono što je još bolje jest da muzej iluzija u Las Vegasu posjeti nekoliko puta više ljudi nego planetarno poznati sajam potrošačke hi-tech elektronike CES u tom istom gradu. Na sajam na koji dolazi tisuće svjetskih tehnoloških tvrtki s milijardama novaca svih boja utrošenih na razvoj novih potrošačkih gadgeta, dođe manje ljudi nego u običan muzej iluzija. Sve je to moć iluzije. Neobjektivnog prosuđivanja stvarnosti, vješte varke i obmane. Ako joj je svrha zabava, odlično. Naravno, taj muzej je otvoren cijele godine, a sajam tek nekoliko dana, no svejedno, zanimljiva mi je ta usporedba.
Muzej iluzija je tu bar iskren. Odmah u nazivu kažu za što će vam uzeti novac. Sajmovi potrošačke elektronike poput CES-a navedu vas na to da mislite da je stvarnost koja će se desiti ono što ćete vidjeti, a zapravo većim dijelom možda niti neće postati stvarnost. Automobili koji lete ili roboti koji kuhaju i pospremaju po kući još nisu zaživjeli. Samo vas testiraju, promatraju vaše reakcije i istražuju interes. Pa ako iluzija padne na plodno tlo, možda i postane stvarnost.
Ove godine na CES-u je naglasak, naravno, bio na AI-ju, pa je utoliko fantastičan pomak nova Nvidijina ACE tehnologija koja će omogućiti da sporedni likovi u igrama (NPC-jevi) postanu „inteligentno“ društvo. Za takve likove su game developeri morali razvijati točan i vrlo bazičan scenarij toga što će raditi u igri da ne izgledaju kao statični i mrtvi objekti koji se samo klatare u kutu ekrana. Sada će moći živjeti svojim jedinstvenim životom u interakciji s vama u igri. Čavrljat će s vama o svojem izmišljenom „životu“ ako im se obratite ili vas ponuditi u baru pićem za koje zna da ga volite. Cijela horda likova koji su prije bili samo statisti u igrama sada će biti vaši novi nestvarni prijatelji u toj proširenoj stvarnosti-iluziji i uvjeravati vas takvom varkom da je taj svijet stvarniji no što mislite. Toliko njih u igri sada će znati toliko o vama da ćete se osjetiti bitnim članom te zajednice. To će promijeniti virtualne svjetove i pojačati moć obmane, izbrisati crtu koja dijeli stvarnost od privida i varke. Ljudi će se jače povezivati sa nestvarnim događajima u virtualnom svijetu, što znači da bi manipulacija mogla postati novi poslovni model korporacija loših namjera i političkih PR-ovaca niskih moralnih vrijednosti.
Jedna od stvari koje zaista dolaze prilično brzo u naše živote su prozirni ekrani. Sazdani na microLED tehnologiji potpuno prozirnih LED-ica, njihova primjena neće ostati samo u dnevnom boravku gdje ionako više volimo imati dobar mini projektor.
Ta tehnologija omogućit će da nam, primjerice, prozori na vlakovima i autobusima prikazuju imena gradova, toponima ili drugih znamenitosti koje vidimo u krajoliku dok putujemo. Sadržaj na takvim ekranima će se moći aktivirati snimanjem naših zjenica dok usmjeravamo pogled prema određenoj točki našeg interesa, a na čemu vrlo uspješno radi poznati Zeiss.
Na našim prozorima kuće ili stana moći će nam prikazati vedrije vrijeme dok nas vani zlokobno vreba zimsko sivilo kako bi nam popravilo raspoloženje, a tipke na liftovima bit će sakrivene sve do trenutka dok ne posegnemo rukom prema staklenoj plohi. Dizajneri interijera će se moći poigravati ovakvim mogućnostima u nedogled.
To je tehnologija koja je sada postala jednako zrela kao i fleksibilni ekrani ili elektronika, te će sigurno preplaviti neka nova područja u kojima do sada tehnologija nije niti bila prisutna, poput odjeće ili sportskih dodataka.
Različiti mobilni mjerači naših vitalnih funkcija poput BeamO tvrtke Withings polako izgledom i funkcijom nalikuju trikoderu kakvog poznajemo iz popularnih SF serijala, a uređaji poput TimeKettle koji s iznimnom agilnošću simultano prevode govor korisnika na 40 jezika vjerojatno će vlasnike aplikacija i škola za učenje stranih jezika potjerati u očaj.
Što je iluzija, a što stvarnost, sve je teže razlučiti. No zar je na kraju i bitno, ako nam to mozgu godi?
Ovaj mjesec smo se po deveti put poigrali sa stotinama aplikacija kojima se ljudi u Hrvatskoj služe kako bismo našli onih 50 koje možemo preporučiti. Dug je to bio put i puno svajpanja i bolnih palaca da dođemo do odgovora koje su najbolje te koje mogu bez iluzije ponuditi stvarnu uslugu korisnicima. VIDImo se idući put u ožujku, baš kad ćete poželjeti izaći u prirodu jer... proljeće uskoro dolazi :)
Sadržaj časopisa VIDI broj 335 pročitajte na ovom linku!
