Gledanje u prazno zamijenilo je gledanje u mobitele sa sluškama na ušima.

Bila je to podeblja knjižurina, a ja sam želio tog prevrućeg ljeta što prije kliznuti niz glasne i kaotične ulice New Yorka. Bilo je to vrijeme prije Googlea, pametnih telefona i savjeta na dohvat ruke. Internet je tek počeo hvatati svoje mjesto pod suncem i nije nudio puno informacija o bilo čemu. Ako niste čitali takve debele vodiče, mogli ste se osloniti samo na savjete dobronamjernih ljudi koje znate, ili slušati svoj instinkt. Ja nisam imao ništa od prva dva, a ovo zadnje nije još bilo u funkciji. Znao sam tek mitove iz filmova koje četvrti trebam možda izbjegavati radi svoje sigurnosti. Jedna od situacija koje je navodno trebalo izbjegavati je bila da baš nije bilo poželjno ljude gledati izravno u oči dok se vozite podzemnom željeznicom. To su neki mangupi navodno mogli protumačiti kao izravan poziv na fizički obračun i eto ti nevolje.

Često su ljudi, istina, tada zurili u prazno, namjerno izbjegavajući možda upravo takav kontakt očima jer je to valjda značilo miran put kući s posla. Isključenje od stvarnosti po općeprihvaćenom principu Ne-vidim-te-pa-ne-vidiš-ni-ti-mene.

Ja sam, znatiželje radi, promatrao ljude. Tako sam često nehotice znao uhvatiti i njihove poglede. Nekad su bili hladni, nekad odsutni, nekad zbunjeni, ali nisam iskusio ništa loše. Rekli su da sam imao sreće. No možda je sve bila i samo neka urbana legenda. Pisalo je o tome nešto u tom blesavom vodiču, no i još mnogo toga dobroga.

Bio sam u tom gradu opet. Ove godine. Promjene su velike. Svi sada u podzemnoj zure u mobitele. Gledanje u prazno zamijenilo je gledanje u mobitele sa sluškama na ušima. Sada su to činili svi. Studenti, klinci, poslovnjaci, starci, bogati i siromašni. Promatrao sam ih, ali nitko da bi digao glavu. Vidio sam da se svajpaju Tik-Tok umotvorine, Instagram reelsi, podcasti, igraju se casual igre poput Candy Crush sage, kineskog mahjonga ili čak i šaha. Ako ne gledaju u mobitel, jednostavno ne znaju što im je činiti kad nastupi tišina i kad nestane signala. Kao da ljudi ne mogu biti više sa svojim mislima nasamo. Samo da veza ne pukne, strah je koji se tada uvlači u kosti.

Prije skoro 70 godina, lansiran je prvi satelit u Zemljinoj orbiti nazvan Sputnjik 1. Iako nije imao veću funkciju od jednostavnog bipkanja i strašenja slobodnog svijeta, služio je kao najava, kao predskazanje velikih promjena.

Ljudi su tada bili šokirani i ustrašeni. Mislili su da Rusi mogu čitati ljudima misli i da bez aluminijske folije na glavi neće izbjeći najgore. Danas upravo to zaista mogu svi koji imaju komad nečega u orbiti. Ne, doduše, izravno, ali preko naših telefona i svih drugih povezanih uređaja. Mogu u svakom trenutku znati što radimo, što nas zanima, veseli ili brine. Toga ste svjesni, ali više ne marite previše. No što ako jednom svega toga nestane? Ako stane cijela komercijalna komunikacija?

Danas samo jedan čovjek posjeduje skoro pa monopol na satelite u niskoj Zemljinoj orbiti koja je ključna za naše komunikacije, a trenutno posjeduje gotovo pola aktivnih komercijalnih nisko-orbitalnih satelita. Musk polaže pravo na sve više pozicija i ostavlja sve manje fizičkog prostora drugima u toj utrci. Sve podsjeća na kolonizaciju Novog svijeta s kojim je nastupila renesansa i izvukla Stari svijet iz srednjeg vijeka.

Amazonova ambicija da s projektom Kuiper lansira u konstelaciju preko 3.200 svojih satelita zvuči opako. No to je tek kao mijauk male mace prema najavi sićušne srednjeafričke zemlje Ruande da lansira i postavi čak 330.000 satelita u suradnji s francuskom tvrtkom E-Space. Dok mi skupljamo donacije da naši studenti lansiraju prvi nacionalni pokazni satelit u orbitu, mala Ruanda grabi da zauzme početne pozicije u novoj kolonizaciji. Muskovi sateliti imaju sustav za samostalno i automatsko izbjegavanje susreta s orbitalnim smećem kojeg smo gore ostavili, no jednom kad pogriješi, nastat će kaos.

Pitanje je kako će to završiti, jer samo jedna mala greška u navigiranju tih kolonija satelita i tek mali sudar stvorit će domino efekt u kojem će nastati orbitalni raspašoj, kaotični ostaci otpada koji će stvoriti prstenasti pojas kakav ima Saturn, od kamenja i leda. Predviđa se da će stotinu tisuća puta u jednoj godini Muskovi sateliti morati manevrirati i mala je šansa da baš svaki put uspiju. To neće biti isto kao kada Tesla krivo pročita prometni znak i ubije svog vozača. Kad se to dogodi, nastat će cirkus i jedino što tada možete napraviti je uzeti kokice te pratiti nastavak domino-sage u orbiti, koja će biti sve samo ne zabavna za sve što će tada ovisiti o komunikaciji. Ostat ćemo bez veze. Mobiteli, automobili, vlakovi, skladišta robe, roboti, brodovi, paketi na putu do svojih naručitelja, sustavi za praćenje zdravlja.

Do tog događaja ima, srećom, još koja godina, pa smo vam mi usprkos svemu odlučili pokazati kako se instalira Muskov Starlink u vlastitom dvorištu i što donosi kada vam baš niti jedan nacionalni telekom ne može pomoći.

Došlo je proljeće, pa su i miševi izašli na svjetlo dana da uhvate tople zrake sunca, radi čega nismo propustili priliku napraviti usporedni test i onih miševa koje gejmeri vole, što znači da moraju biti udobni, precizni i responzivni. Testirali smo i moćni Threadripper te najavili koje mobilne tehnologije možete očekivati na svojim budućim mobitelima već ove godine.

Uživajte dok možete i dok ste još povezani. Kad ne bude satelita u orbiti, bit će bar Vidija na koji ćete se moći osloniti kao i svaki mjesec:-) VIDImo se!

Sadržaj časopisa VIDI broj 337 pročitajte na ovom linku!