Bitno je reagirati i ispraviti kurs svoje životne plovidbe na vrijeme. Tehnologije ti nude upravo to. Mijenjaj se.

Nisam još upoznao nekog kome se to desilo, ali pretpostavljam da je to neki skriveni .exe, neka jednostavna skripta u našem mozgu koja se aktivira kad trebamo brzo pokupiti sve dokumente iz svoje sive tvari prije nego nam bude spaljena memorija i svi vodovi kojima je kolao naš život, a potom bude sve vraćeno na tvorničke postavke. Tko zna. To je sigurno gadan, ali i snažan trenutak konačne spoznaje. Srećom, nisam ga iskusio, niti poznam nekoga tko jest.

No ipak, upravo neki dan radeći usporedo desetak stvari, a hineći kako uživam u glupom multitaskingu koji je zapravo noćna mora svakog normalnog ljudskog stvora, ugledam krajičkom oka kako mi Microsoft baš šalje ljubaznu poruku u kojoj me upozorava kako je dvije sumnjive e-mail poruke stavio sa strane za dodatni pregled prije no što mi ih isporuči u pretinac. Zahvalim se srdačno u mislima Microsoftu kako je efikasan i obazriv, srknem još malo jutarnje kave i kliknem na mail kako bih zadovoljio znatiželju o tome tko je vlasnik tih suspektnih poruka, a koje su umalo zarazile moje računalo.

Naravno, radim to samo usput jer već pregledavam neki novi tekst koji se treba objaviti na našem portalu, a i osluškujem usput razgovor dragih mi kolega koji raspravljaju o koječemu vezanom uz novi VIDI što nema veze sa mnom u tom trenutku, ali ipak treba baciti uho i na tu stranu. Nikad se ne zna gdje gdje treba pomoći dobrim savjetom ili spasonosnom idejom. Sve je idealno, tek je jutro, vladam situacijom i upravljam stvarima kao u Matrixu. Samo da još vidim ta dva jadnika koji mi šalju sumnjive poruke i bacim ih u oganj neželjene pošte koja će ih odbaciti u vječnost nebitnosti.

Microsoft me još samo obazrivo prije zadnjeg koraka pita da potvrdim svoju šifru radi sigurnosti jer se ipak radi o važnim stvarima. O, kako su pametni i paze na sigurnost. Tako se to radi, a ne svi oni što svako malo naivno žele kliknuti na neki sumnjivi link princa iz Nigerije ili se vesele obavijesti o novcima koje im neka nova rodbina treba doznačiti na njihov račun. Upišem dakle šifru i stisnem Enter za potvrdu. To je to. Idem dalje raditi druge stvari dok se ne prikažu ti mailovi. U toj sam desetinki sekunde onako ovlaš spustio pogled niz ekran kao revolveraš na Divljem zapadu kada još jednom odmjerava metu koju će sigurno skinuti prvim hicem.

Na dnu prozora poruke nekako uhvatim u kadar svog vidnog polja da je potpisan neki VIDI support team i tada, baš tada u tom djeliću sekunde shvatim, kao orada kada zatvori svoja usta oko male srdele na udici. Zagrizao sam. Jako. Još se tipka Enter na mojoj tipkovnici nije potpuno vratila u početni položaj i ja sam već izvrtio cijeli svoj život. Zapravo, izvrtio sam ono što nisam proživio, ali što će se tek vjerojatno desiti s mojim životom nakon ovog.

Kao kada u onim filmovima o podmornicama kapetan shvati da vidi torpedo koji ide baš prema njemu, ali prostora za manevar više nema. Fatalni kraj je jedina opcija. Pa dakle, VIDI nema nikakav support team! Mi smo medij. Kakav je to potpis?! Kakva je ovo glupost, propitkuje moj mozak u preostaloj tisućinki sekunde koja još nudi nadu za spasenje moje duše.

Drugi, pametniji dio mozga istovremeno odgovara, naravno da nema takvog potpisa. Ne postoji VIDI support team. Ovo je udica koju si zagrizao, budalo. Dao si im šifru kao na pladnju. Njima? Kome? Nije bitno. Gotov si. Srećom, u drugom djeliću preostale tisućinke refleksno sam iz svega glasa već viknuo adminu koji je bio par metara od mene. Reeeesetiraj mi šifru računa odmaaaah! Cap. Uspjeli smo. Sve je dobro završilo, no moglo je biti i loše.

Koliko smo često u situaciji da mislimo da radimo ispravno, a neki detalj nam otkriva pogrešku u matrici, taj „glitch“ koji nam govori da smo učinili krivi potez i pruža priliku da to ispravimo i ne završimo tamo gdje ne želimo biti. E sad, zamislite da završite studij biologije, slušate kolegije o funkciji stanica, interakciji biljaka i okoliša, ekologiji morskih staništa, analizirate genetičku raznolikost, gacate po potocima gore-dole skupljajući rakove i žabe za seciranje, spašavate glavate želve od ribarskih mreža i onda na kraju, kad se namučite kao crv u kamenu, vi odlučite postati 3D animator i napravite svoju prvu računalnu igru.

I ne samo to, nego i pobijedite konkurenciju od stotinu timova. Upravo tomu smo svjedočili ove godine na Global Game Challengeu u Novskoj gdje je Lucija kao članica pobjedničkog tima pokazala da joj je 3D animacija sada veća ljubav od biologije za koju je dala godine života. Svjedočili smo inspirativnim i istinitim pričama ljudi koji su imali svoj trenutak spoznaje u kojem su promijenili sve. „Trenutak spoznaje“ može biti sekunda, a može biti i desetljeće. Bitno je reagirati i ispraviti kurs svoje životne plovidbe na vrijeme. Tehnologije ti nude upravo to. Mijenjaj se. Ako želiš, naravno. Mi smo također u međuvremenu napravili promjenu i stisnuli tu sudbonosnu tipku za naprijed punim pogonom. Nema tipke za reset niti undo. Samo boost na najjače:-) VIDImo se.

Sadržaj časopisa VIDI broj 324 pročitajte na ovom linku!