Tomislav Kotnik, osnivač Vidija i glavni urednik
Bacanje plosnatog kamenčića na vodenu površinu ne bismo li vidjeli koliko daleko može odskočiti, bila je omiljena zabava svih nas klinaca u blizini mirnih vodenih površina. Bacali smo ih jedan za drugim, bez prestanka, kako bismo dokazali da možemo imati bar jedan odskok više od onoga s kim smo se natjecali. Pogledom smo pomalo hipnotizirano pratili njegovo skakutanje sve dok ne potone bez traga u dubine koje ne vidimo. Pratili smo s divljenjem tragove koncentričnih krugova površinskih valova njegovih odskoka kako se šire i nestaju.
„Bacanje“ prvog umjetnog satelita u nisku Zemljinu orbitu bilo je upravo to. Bacanje prvog kamenčića u svemir da vidimo kakve će senzacije proizvesti i mogu li nas one „povući“ da u orbitu bacimo sljedeći i sljedeći i mnoge iza njih. Možemo li iz toga dobiti nešto korisno za civilizaciju?
Dok su neki radnici, vješti u obradi metala, u kasnoj zimi 1957. godine polirali malu metalnu sferu do visokog sjaja, promjera tek 58 centimetara, nisu ni slutili kakvom povijesnom trenutku svjedoče. Vjerojatno su razmišljali samo kako će završiti svoju radnu smjenu u jednoj od radionica OKB-1 instituta i pojesti nešto toplo prije odlaska na počinak. Bio je listopad 1957. godine kada su sa kazahstanskih stepa Tyuratama Zemljani lansirali svoj prvi umjetno proizveden satelit Sputnjik 1 u Zemljinu orbitu. Krstareći tada nevjerojatnih 8 kilometara u sekundi, u samo 22 dana odašiljao je radio signal natrag prema Zemlji.
Bilo je to dovoljno da izazove neviđenu histeriju civilizacije koja se nastanjivala ispod putanje kojom se ovaj satelit eliptično kretao oko Zemlje. Nova svemirska era je počela.
Njegovo bip-bipkanje radio signala željeli su uhvatiti na tlu svojim kratkovalnim prijemnicima svi koji su se time bavili iz hobija. Prvi koji su ga „re-broadcastali“ bili su studenti Columbia Universityja koji su ga snimili i pustili u javnost svima na slušanje koji su imali FM radio prijemnike.
Pojava takvog objekta u orbiti ostavila je u ljudima vjerojatno pomiješani osjećaj straha i zadivljenosti. Očaj i bojazan da vlade drugih zemalja možda mogu na taj način čitati misli i upravljati umom inovirali su kod nekih paranoika ideju stavljanja tanke aluminijske folije na glavu kako bi se zaštitili od takvih „zraka“. Od tada su deseci tisuća satelita odaslani iznad naših glava. No oba osjećaja, strah i zadivljenost, prisutna su i dalje.
Taj prvi satelit bio je tek naš prvi kamenčić bačen u orbitu, ali sanjalo se o tome stoljećima prije.
Isaac Newton je još u 17. stoljeću u svom djelu „Principia“ ilustrirao koncept „Newtonovog topa“. Ideja mu je, naime, bila da objekt „ispaljen“ velikom tzv. „orbitalnom brzinom“ s najviše točke na Zemlji nikad ne bi pao, čime bi postao njezin umjetni satelit. Znanstvenici Ciolkovski, Potočnik i sir Arthur C. Clarke još jasnije su teoretizirali o mogućnostima komunikacije upotrebom satelita.
Nakon Sputnjika 1, ubrzo je uslijedio i Vanguard 1 koji još i danas eliptično kruži u visokoj Zemljinoj orbiti, a tamo će - kako su izračunali - biti idućih 2.400 godina kao spomenik pionirskim putevima čovječanstva u naporima da osvoji svemir. Nadam se samo da neće biti i spomenik na civilizaciju koja je u međuvremenu nestala.
Danas slanje satelita nije privilegija vlada, već se i privatne tvrtke natječu koliko će tisuća satelita poslati u nisku orbitu. Svaka usluga koju nudi neka moderna tehnološki orijentirana globalna tvrtka mora danas imati dokaze trajne i trenutne povezanosti sa svojim korisnicima.
Orete li traktorom polje, trčite li maraton, istražujete li arheološka nalazišta drevnih civilizacija srednje Amerike ili se jednostavno igrate na svom mobitelu - vi kao korisnik želite trenutnu i neprekidnu povezanost s uslugama koje vam pruža… ali tko vam ih zapravo pruža? To više ne znate. Možda vam nije niti bitno. Telekomi se danas trude osigurati infrastrukturu takvu da dođu do vašeg doma ili mobitela, ali sve ono što koristite od uređaja sada je dio veeeeelikog oceana različitih povezanih stvari u fizičkom i virtualnom svijetu iza kojih se smjenjuju vlasnici kao čarape na vašim nogama. No vas ionako nije briga jer vi samo tražite pouzdanost. Oni to znaju.
Pouzdanost je egzistencijalna klopka u koju je gurnuta današnja civilizacija. Ako nema pouzdanog „signala“ i trenutne komunikacijske povezanosti, vojnici ne mogu braniti svoje položaje, dronovi ne mogu letjeti, rakete se ne mogu navoditi do cilja, vlade ne mogu donositi odluke.
Četiri jahača komunikacijske apokalipse već jašu. Sigurnost, privatnost, performanse i suverenitet. To je ono što je ugroženo kod svakog ljudskog bića današnjice dok je povezano. Zapamtite ih. Fokus na samo jednome, bojim se da isključuje ostalo troje. Ne možete imati sve na svojoj strani istovremeno.
Najpoznatiji sajam mobilnih tehnologija, MWC u Barceloni, otvorio mi je ove godine oči da će uskoro biti nebitno imate li signala u svojem mobitelu, satu, autu, traktoru. Bit će bitno što i tko vam od povezivosti gura pod nos i što vaša usluga zaista radi. Pomaže li vam povezanost u oranju polja ili istovremeno mapirate za nekoga besplatno svoje polje u zamjenu za besplatnu uslugu. No kako stvari stoje, ionako nećete imati izbora. Ne postoji aluminijska folija za zaštitu od toga. Za sada.
VIDImo se!
Sadržaj časopisa VIDI broj 361 pročitajte na ovom linku!
