Ta toplina nekako se mora micati kako ne bi došlo do pregrijavanja i na kraju oštećenja neke komponente procesora ili matične ploče.
Pogledajmo kako je riješeno hlađenje procesora, što dobivate uz svoj proizvod, kako se sustav može nadograditi te kako ga održati optimalnim.
Heatspreader
Ako ste ikada u živo vidjeli procesor, ili naravno na internetu, velika je šansa da ga zapravo nikada niste zaista vidjeli.
Naime komad hardvera koji kupite izvana je u cijelosti zapravo “heatspreader”, to jest komad metalne pločice na vrhu je upravo to – bakrena pločica čiji je jedini zadatak da toplinu koju procesor proizvodi iznutra rasprši na veću površinu izvana.
Bakar je naravno pocinčan kako bi se izbjegla korozija jer bakar izložen zraku naravno korodira.
Sam procesor nalazi se ispod tog heatspreadera, a možete ga vidjeti na priloženim slikama. Vidi se sjajan pravokutnik, no opet je riječ o najčešće silicijskom materijalu koji služi za prenošenje topline.
Dio koji je zapravo funkcionalan nalazi se na dnu ovog silicijskog “brijega” te je... iznimno tanak. Sve to pričvršćeno je za komad zelene pločice kroz koju prolaze vodiči čije izlaze vidimo sa druge strane procesora. Ovi dijelovi su ponovno pozlaćeni kako ne bi korodirali sa vremenom.
Dakle, procesor ispod heatspreadera glavni je proizvođač topline. Ona se zatim prebacuje na heatspreader, a preko njega dalje na hladnjak koji se montira preko procesora na matičnu ploču.
Između samog procesora i heatspreadera imamo neki materijal, ili termalnu pastu, ili neku vrstu lema, ovisno o godini proizvodnje i proizvođaču procesora.
Naravno, instalacija hladnjaka direktno na procesor bez heatspreadera bolje je termalno rješenje, no sam procesor vrlo je osjetljiv te bi ga krivo pričvršćivanje moglo lagano oštetiti.
Sigurnost procesora tako je jedan od glavnih razloga za implementaciju heatspreadera. Primjerice kod grafičkih kartica, GPU nema heatspreader jer se ne planira da će korisnik razdvajati grafičku karticu.
Pasta ima rok trajanja
Termalna pasta koja se nalazi između procesora i vašeg hladnjaka može imati ogromne varijacije u kvaliteti.
Ono malo paste što dobijete sa standardnim hladnjakom obaviti će posao, no daleko je od idealne.
No, još je gore ako pričamo o računalu kojemu pasta nije mijenjana dulje od četiri godine. Problemi se mogu početi javljati i ranije, no pozabavimo se starijim računalima.
Sam smisao termalne paste je da što bolje poveže dvije u našem slučaju metalne površine. Kada bi heatspreader procesora i dno hladnjaka bili dvije savršeno ravne plohe, termalna pasta ne bi bila potrebna jer bi se toplina bez problema prenosila s jedne strane na drugu.
No, metalnu površinu gotovo je nemoguće polirati do te razine, a zadržati neku razumnu cijenu s obzirom na strojeve koji ipak troše materijale pri poliranju.
Zato ćete vidjeti veliku razliku između skupih i jeftinih hladnjaka, između ostalog i po razini poliranja dna hladnjaka.
Dakle mikroskopske neravnine dovoljne su da se dva metala toliko malo zapravo dodiruju da prijenos topline bude neiskoristiv.
Termalna pasta tu je da se zavuče u sve neravnine te napravi most kako bi toplina mogla prijeći sa strane procesora na hladnjak.
Pri tome imajmo na umu da je sama pasta najlošiji toplovodič cijelog sustava što je i razlog zašto heatspreaderi i postoje: kako bi povećali površinu i izbjegli bottleneck koji termalna pasta predstavlja prenošenju topline.
Dakle svježe paste dovoljno su tekuće za lako nanošenje, a takve idealno trebaju i ostati tijekom svog životnog vijeka. Kvalitetne paste bez problema reklamiraju i preko osam godina radnog vijeka.
No, jeftinije paste, a pogotovo one koje dobijete standardno sa procesorom često nisu toliko dobre kvalitete.
To čete najbolje vidjeti ako i nakon što očistite sustav od prašine, temperature procesora i dalje su visoke (primjerice iznad 50 °C) premda možda i ne obavlja neki zadatak. Potpuno isti slučaj događa se i kod grafičkih kartica.
