Za pojednostavljeni problem 1 + 1 = 3, moguće rješenje je 1 + 12 = 13, gdje su umetnute dvije znamenke. To je ujedno i minimalan broj znamenaka koje treba umetnuti.”." Uspijete li riješiti ovaj zadatak, koji nam je predstavio Davor Sutić, smiješi vam se ljetna praksa, a možda i posao u HashCodeu, domaćoj firmi koja tvrdi da zapošljava samo vrhunske matematičare i informatičare.
Upravo sposobnost rješavanja ovakvih zadataka, po mišljenju direktora Smiljana Pilipovića, razlikuje izvrsne ljude od dovoljno dobrih, a oni žele biti ti koji će nagraditi izvrsnost u Hrvatskoj.Smiljan Pilipović 14 godina je bio zaposlen u velikoj telekomunikacijskoj tvrtki u Zagrebu, koja mu je omogućila rad u brojnim zemljama svijeta. Godinu dana proveo je u Švedskoj, dvije godine u Austriji te pet godina u Japanu.". Vani je naučio kako se cijeni i njeguje izvrsnost te je želio napraviti nešto slično u Hrvatskoj. "Cijelo društvo je usmjereno prosječnošću. U Hrvatskoj se izvrsnost kažnjava", kaže Pilipović koji nam je prepričao zanimljiv primjer objavljivanja natječaja na HZZ-u. Naime, rekli su mu da je pravna služba ocijenila njihov natječaj diskriminatornim jer su u oglasu tražili osobu s minimalnim prosjekom ocjena od 4.2. Naravno, uvjerava nas Pilipović, može doći do iznimaka. Primjerice, ako je netko morao raditi uz faks te su mu zato ocjene patile, uvažit će to prilikom selekcije, no "stavljamo to da ne bi davali ljudima lažnu nadu, da ovdje samo izvrsni dobivaju posao", ističe Pilipović. Rezultat stroge selekcije vidi se u impresivnim pojedinačnim uspjesima HashCode zaposlenika. Radi se o osobama koje su imale prosjek 5.0 na FER i/ili PMF-u, osvajali brojna natjecanja i olimpijade iz matematike, fizike i informatike, dobivali top stipendije...
Smiljan Pilipović, direktor HashCodea: “Izvrsnosti se treba na neki način dati priznanje i treba se poticati”
Who you gonna call? Codebusters!
Zajedno oni rade na, kako Sutić kaže, problemima koje velike tvrtke ne uspijevaju same riješiti: "Bavimo se modeliranjem poslovnih procesa i njihovom optimizacijom. Naš je zadatak da problem opišemo matematički i riješimo, obično kroz izradu računalnih aplikacija. U njima koristimo napredne strukture podataka, algoritme ili modele strojnog učenja. Vjerujemo da smo netipična firma kada kažemo da se kod nas koriste mnogi algoritmi koji su se učili na fakultetu ili na natjecanjima iz programiranja: algoritmi prostornog pretraživanja, odabira redoslijeda poslova ili optimalnog bojanja grafova samo su neki od njih. Generalisti smo jer se moramo prilagoditi zahtjevima kupaca: ponekad to znači izrada vlastitog domenskog programskog jezika, ponekad optimizacija dohvata iz baze podataka ili brisanje prašine s omiljene knjige o algoritmima."
Učenje novih tehnologija Na Dina Šantla (lijevo) ima anti-stresni učinak, a više od svega cijeni ekipu s kojom radi, s čime se svesrdno slaže i Marko Basuga (desno), koji kaže da su mu kolege najveća “hrana za mozak”
"Obično se u konzultingu, softver developmentu i dizajnu rade nekakvi silosi. Imate usko profilirane ljude", objašnjava Pilipović: Imate ljude koji su biznis konzultanti, koji će otići kod kupca, napraviti intervjue, sve to donijeti i dati solution arhitektima, koji će dizajnirati alat pod pretpostavkom da su korisnici i okolni procesi idealni, a nakon toga će to proslijediti drugoj grupi ljudi koja će to iskodirati, istestirati i proslijediti trećoj grupi koja će to implementirati kod kupca. Grupa po grupa ljudi." U HashCodeu cijeli taj proces obavljaju isti ljudi. Odlaze na teren, gdje uče o firmi i njenim problemima. U tom kratkom vremenu često se susreću sa sasvim novim tehnologijama, s kojima prije nikad nisu imali doticaja te ih moraju savladati i primijeniti na način na koji se te velike tvrtke, unatoč neiscrpnim resursima, nisu još sjetile. "To možete samo i isključivo s izvrsnim ljudima. Oni nisu eksperti u stvarima kojima se bave, ali su "quicklearneri" i mogu puno toga naučiti. Ono što je najbitnije od svega, ono što oni prepoznaju tamo, oni ovladaju tom tematikom relativno brzo, a onda rade apstrakciju toga i ono što vide su isključivo matematički problemi", govori Pilipović.
Kako izgleda jedan takav problem, opisao nam je Sutić: "Recimo da se vozite od Jaruna do Kvatrića i razgovarate na mobitel. Poziv ćete početi na jednom odašiljaču, a onda će vas mreža prebaciti 10-ak puta s jednog na drugi odašiljač, sve do Kvatrića. Da bi to mreža radila, svaki odašiljač mora znati koji su mu susjedni odašiljači i maksimalno ih može biti tridesetak. Znači, potrebno je za svaki odašiljač odrediti trideset njemu najboljih susjeda. Zamislite da to ne radite u Zagrebu nego u Tokiju, gdje su deseci tisuća odašiljača. Naši partneri očekivali su da će na tom problemu raditi 200 ljudi, mi smo ga riješili aplikacijom na kojoj je radilo šest ljudi. A pri tome smo razvili raznovrsne algoritme koji uključuju modeliranje propagacije signala, specijalizirane heuristike za ocjenu bliskosti dviju baznih stanica i algoritme prioritizacije."
Natjecateljsko programiranje: HashCode surađuje s FER-om kroz osmišljavanje zadataka za predmete poput Natjecateljskog programiranja
HashCode radi isključivo sa stranim klijentima, koji im dolaze preko preporuka, te a s kojima sklapaju partnerske odnose. Domaće firme im nisu toliko zanimljive, prvenstveno zbog veličine problema. "U prvom redu, jako nam je bitna složenost rješenja - problem koji smo ranije opisali radi s desecima milijuna ulaznih podataka, a rješenje mora biti gotovo unutar nekoliko minuta", kaže Sutić. Pilipović dodaje da su imali ponuda za rad na dobro plaćenim, no jednostavnim projektima te su ih odbijali jer smatraju da tu ne mogu pokazati razliku, prednost u odnosu na druge firme: "Kod tih optimizacija mreža, ja znam dosta ljudi i kolega koji su u Tele2, Vipnetu, itd. On vam zna sve o svojoj mreži, on zna i ime i prezime vlasnika zgrade u kojoj se nalazi ili vlasnika zemljišta na kojem je stanica, zna je li se posvađao sa ženom, zna sve o njemu. U velikim mrežama to je nemoguće. Čisto radi ilustracije, operator s kojim radimo u Japanu je tjedno dodavao u svoju mrežu sajtove, to su antenski stupovi, koliko i jedan Vipnet. Znači, svaki tjedan oni su dodali jedan Vipnet u svoju mrežu. I onda su tu ti zanimljivi problemi kojih je moja ekipa gladna."
Kako uče i rade fast-learneri?
Obično se programira u Javi i Scali, kaže Pilipović, ali nema pravila. Svaki dan je drugačiji, a zaposlenicima je to dodatna motivacija. "Išla sam na nekoliko intervjua, ali mi je bilo suhoparno, stalno isto radiš. Ako tri tjedna radim identičnu stvar, izgubim motivaciju da to uopće više gledam tako da je zapravo to meni prednost ovdje. Stalno nešto novo se događa. Osim što se puno radi, puno se uči. Nakon pet godina u ovoj firmi mislim da ću biti s puno većim znanjem nego što sam došla. I pogotovo što su tu ljudi koji će te gurati dalje", govori nam jedna od zaposlenica, Janja Paliska-Soldo, a njen kolega Marko Basura dodaje: "Najzanimljivije rasprave, najzanimljivije stvari su kada netko krene raditi nešto skroz novo. I sad zapne, ne može dalje sam, onda ulijeće ne samo tim koji radi na tom projektu, nego svi će doći. Tkogod ima neku dobru ideju će pokušati pomoći tako da baš čitav kolektiv, svi ljudi uče nešto novo. Nikad nije da je samo jedna osoba nešto novo naučila i to je to." S obzirom da svatko posjeduje različita znanja, timski duh je izrazito prisutan. Zajedno čitaju knjige, proučavaju algoritme, rješavaju problemske zadatke na ploči, međusobno prenose znanja, pa i igraju se zanimljivim igračkama, poput japanske Mystic T slagalice. Za njih je učenje novih stvari anti-stresna metoda. "Ne smatram nekim stresom kad se treba shvatiti dovoljno da bi se moglo raditi na nečemu, a ustvari kolege znaju već dosta o tome. U slučaju da netko ne zna, uvijek će se sjesti s tobom i zajedno naučiti sve. I svi su nekako spremni naučiti nove stvari.", kaže Marko Dejak.
ISO-9001 :Jedna od brojnih stvari po kojima se HashCode ističe je ISO-9001, certifikat sustava upravljanja kvalitetom
"Jako bitna stvar je da nismo samo u poslu. Nakon nekog vremena, kad se već malo zasitimo tokom dana, bez problema možemo tu sjesti na kauč, uzet sladoled, sok, popričati, čisto neobavezno tako da se malo opustimo. I onda radimo. Nije sad da imamo čvrstu pauzu, moramo biti na pauzi, dosta je fleksibilno i otvoreno. To nam zapravo omogućava da se tu igramo, da istražujemo, a ne da sad moramo pod stresom nešto napraviti na silu. To je po meni taj balans između toga da se koncentriramo i toga da smo opušteni, zapravo, dajemo maksimum od sebe koji možemo", opisuje svoj klasični radni dan Dino Šantl.
Uz dobru radnu atmosferu te klasične pogodnosti (hrana, piće, fleksibilni radni sati), mogu pohađati i tečaj japanskog koji se u njihovim prostorijama održava dvaput tjedno. Koliko ozbiljno su neki shvatili taj "hobi" govori činjenica da se sad pripremaju za natjecanje na Filozofskom fakultetu. Budući da u Japanu imaju mnogo važnih partnera, ni putovanja u tu daleku zemlju nisu isključena. Dapače.
Mali tim za velike stvari
HashCode je krenuo sa šest zaposlenika, da bi se do danas proširio na 15-ak zaposlenika. Prve godine cilj im je bio stabilizirati poslovanje, zatim započeti rad s operaterima, a ove godine plan je širenje na drugi kontinent, s time da i Europu smatraju "drugim kontinentom". Osim rada za firme, trenutno razvijaju vlastito rješenje za automatizaciju distribucije konfiguracija čvorova, za koje su pretprošle godine dobili državne poticaje za istraživanje i razvoj.
Posao i pilates: U suprotnosti s tjesnim rokovima i teškim zadacima, u HashCodeu vlada ležerna atmosfera
Sasvim drugačija priča od širenja posla je širenje ureda. Tu nemaju nikakvih kompromisa, kaže Pilipović: "Želimo imati ovu vrstu ljudi. A samim tim se ne možemo širiti u velikim brojevima jer nema u Hrvatskoj toliko ljudi koji bi zadovoljili kriterije koje mi imamo. Očekujem idealan broj od možda 30-ak ljudi, a da se nešto ne promijeni. Računamo da maksimalno petero ljudi godišnje može dobiti [posao], pogotovo mladih, tek s fakulteta, koji još nisu kontaminirani. Gdje se vidimo ustvari - i dalje da rješavamo zanimljive probleme, da ljudima otklanjamo glavobolje, a da to opet budu i zanimljivi informatički problemi".
Smiljan Pilipović s timom iza ploče: “Ja obično kažem svojima, ne vidim da je ovaj zid tvrd dokle god ne vidim da na čelu imaš čvorugu. Moraš pokazati da je to doista tako”
