Milivoj i Veljko Popović, braća animatori i osnivači Lemonade3d studija, računalnom grafikom bave se od doba Amige. Stoga nije čudno da pri radu konstantno eksperimentiraju s novim tehnologijama, pa tako i 3D printanjem. Sve počinje s idejom, govori nam M. Popović, vlastitom ili klijentovom, a zatim kreće faza dizajna. Crtežom brzo skiciraju puno različitih ideja i prijedloga te istražuju opcije za dizajn, pa kada su zadovoljni, kreću u fazu 3D modeliranja.
1. 3D modeliranje
U slučaju da se radi o tehnički zahtjevnom modelu, za predložak se koriste skice tehničke prirode, a modeliranje se obavlja u programu Modo ili 3ds Max, koji su više tehničke prirode. S druge strane, ako se radi o dizajnerskom, organskom modelu poput figurice, koja zahtjeva više skulpturalni, a manje tehnički pristup, onda skicu prebacuju u ZBrush, vodeći softver za takvu vrstu modeliranja.
M. Popović ističe da modeli za 3D print moraju biti “water-tied” iliti, grubo prevedeno, nepropusni. 3D model mora biti vrlo precizno napravljen, odnosno ne smije sadržavati suvišne poligone koji ulaze jedan u drugi ili koji se presijecaju. Sve mora biti jako fino i uredno, kaže M. Popović. Tek tada se 3D model može ubaciti u softver za pripremu 3D printa.
2. Priprema za 3D print
Uz svaki printer dolazi poseban slicer, softver za rezanje 3D modela na slojeve. „Slicer nam služi da prevede .stl ili .obj datoteku u nešto što 3D printer razumije i s čime može raditi. To nešto je G-code. On govori glavi 3d printera gdje da počne 3D printati, kojom brzinom, koliko materijala da istisne, koja je visina slojeva, pri kojoj temperaturi da radi i slično.
Osim toga, Slicer također reže model na slojeve koji se onda 3D printaju. Kolika je visina pojedinačnog sloja ovisi o rezoluciji, tj. finoći na kojoj želimo printati. Naravno, treba uzeti u obzir da se dužina trajanja 3D printanja povećava s rezolucijom, tj. što je sloj manji, 3D printanje će duže trajati“, objašnjava M. Popović.
M. Popović ističe da je najpopularniji besplatni slicer Cura, dok je Simplify3D jedan od najpopularnijih slicer programa koji nije besplatan. Kao prednost Symplify3D-a ističe to što je jako jednostavan za korištenje i ima puno opcija koje korisniku daju veliki nivo kontrole. Za hobiste je preporuka da koriste zadane (default) postavke.
Ovisno o tome koju preciznost želite, slojevi mogu biti veliki 1 mm ili 0.1 mm. Nekakva standardna rezolucija, tj. debljina sloja, je 0.2 mm. Za M. Popovića sliceri su dovoljno intuitivni da samo trebate pritisnuti gumb i softver će sam napraviti potporne stupove. Zašto 3D modelima trebaju potporni stupovi M. Popović objašnjava na primjeru slova T. Gornji dio 3D printera može graditi objekt sloj po sloj, ali kad dođe do vrha slova T, gdje se šire krakovi slova na lijevu i desnu stranu, 3D printer bi trebao printati u zraku, što je nemoguće. I zato slicer stavlja male potporne stupiće koji omogućavaju 3D printeru da isprinta nešto poput slova T.
3. 3D printanje
Sve počinje od dobro napravljenog 3D modela, upozorava M. Popović. Međutim, čak i ako je 3D model uredno i oprezno napravljen, ako ima jako puno potpornih stupića i prevjesa, bit će ga teže isprintati i veća je šansa da će doći do pogreške u printanju. Kao primjer kompleksnog 3D modela navodi jedan objekt s mrežicom, koji su printali za klijenticu. Mrežica i slični rupičasti objekti su problematični jer se 3D printer mora stalno pomicati, milimetar po milimetar, da spušta plastiku, a nema garancije da će sve proći kako treba.
Kod prvog rada s 3D printerom potrebno je proći kroz sve predradnje postavljanja uređaja, koje su obično detaljno opisane u uputama koje dolaze s 3D printerom, a one mogu uključivati sastavljanje dijelova 3D printera, uguravanje materijala za 3D printanje u glavu 3D printera, kalibriranje i niveliranje radne površine i glave 3D printera. Kalibriranje radne površine i glave 3D printera je iznimno važno kako biste mogli 3D printati bez grešaka i pucanja 3D printeva. Općenito, trebalo bi paziti i na održavanje opreme, redovito čistiti glavu 3D printera. U slučaju da je 3D printer u sobi, trebalo bi imati dobru ventilaciju zbog zagrijavanja plastike i otpuštanja toksina.
Prvi sloj kod 3D printinga je uvijek najvažniji. Ako je glava previše udaljena, sloj se neće zalijepiti za radnu površinu, a ako je preblizu, plastika neće moći izlaziti kako treba, što opet nije dobro. Generalno pravilo je da glavu trebate dovesti u položaj gdje je razmak između glave 3D printera i radne površine takav da komad papira taman prođe između njih. Što se tiče radne površine, jednako je važno da je ona ravna i nivelirana, u protivnom glava može biti optimalno udaljena na jednom dijelu radne površine, a potpuno pogrešno udaljena na drugom. Ipak, to nije opcija koju imaju svi 3D printeri. Kako ćete to učiniti kod onih koji imaju tu opciju ovisi o proizvođaču. Ponekad se to radi softverski, a ponekad fizički - vijcima.
Većina printera dopušta mijenjanje materijala jednostavnim pauziranjem 3D printanja, promjenom koluta i nastavkom printanja, kaže Popović. „Ali, nije neobično da u toj radnji dođe do greške kod nastavka printanja. Rijetko će se raditi o katastrofalnoj pogrešci koja će uzrokovati da 3D print postane neupotrebljiv, pogotovo ako se radi o malo boljim 3D printerima, ali postoji šansa da vidimo mali pomak u sloju, ili da dođe do malog viška materijala kod nastavka printanja i slično“, rekao nam je Popović.
Ipak, Popović tvrdi da se takve greške često mogu kasnijom obradom ukloniti ili minimalizirati. „Čuo sam čak i od nekih kolega da su znali upaljačem rastopiti kraj plastike istrošenog i novog koluta, pa ih spojiti dok su u tom stanju i žiletom izgladiti nabubrenje na spoju kada se stvrdne spoj te tako bez pauziranja nastaviti print, ali to svakako ne bih preporučio ako vaš 3D printer uredno podržava pauziranje printanja i zamjenu materijala”, savjetuje Popović. Prilikom zamjene trebate paziti da do kraja istisnete materijal istrošenog koluta iz glave printera gurajući novu plastiku kroz glavu sve dok ne vidite da na drugom kraju izlazi rastopljena nova plastika. Tek onda možete biti uistinu sigurni da ste zamijenili stari kolut novim i možete nastaviti printanje.
Micanje potpora uglavnom je isključivo fizički posao i, prema M. Popoviću, najmanje zabavan dio 3D printanja. Ipak, zahtijeva pažnju i koncentraciju kako se 3D print ne bi razbio. U Lemonadeu3d za taj posao koriste kliješta za žicu različitih veličina te razne turpije. Kako je 3D print napravljen od horizontalnih slojeva slijepljenih skupa topljenjem – u slučaju korištenja te tehnologije kod 3D printanja – tu je 3D print ujedno i najranjiviji. „Pazite kada vučete da ne dođe do pucanja i odvajanja tih slojeva“, savjetuje M. Popović.
Jednom kada brusnim papirom maknete potpore, 3D print treba ići na dodatnu obradu kako bi se što više smanjila vidljivost linija slojeva, a da se pritom ne unište površinski detalji 3D printa. Ako radite 3D print velikih komada, koje kasnije mislite spojiti, dobra je praksa s kitom popuniti rupe koje nastaju kod spojeva da se dobije što bolji rezultat. Kod manjih komada takvi se spojevi često ne vide ili se dovoljno ne popune prilikom bojenja.
Što se tiče materijala za 3D printanje, tj. filamenata, M. Popović izdvaja dvije stvari. Prva je „koliko para toliko muzike”, a druga namjena i vrsta 3D printa. Može se uzeti i najobičniji spindle u trgovini elektroničkom robom, no za profesionalne primjene uglavnom se uzimaju filamenti preferirani za određeni 3D printer. O svakom 3D printeru ovisi koliko će dobro primiti materijale, svaka se glava zagrijava na različitoj temperaturi i tu ima dosta mogućnosti za tehničko podešavanje i usavršavanje. Ipak, prosječan korisnik ne mora ulaziti u detalje da bi normalno koristio 3D printer, već vidjeti što je na tržištu dostupno.
Što se tiče vrste 3D printa, ako Lemonade3d radi na mehaničkim dijelovima, tada uzima materijale s većom čvrstoćom. Kad su u pitanju umjetničke skulpture, bitno im je da se mogu naknadno dorađivati. Primjerice, maknuti vidljive potporne stupiće s 3D printa, obojiti ih, staviti primer... Za primer se može koristiti običan primer u spreju. Da dobijete još glađu površinu možete svaki sloj primera dodatno obrusiti. Tri su sloja sasvim dovoljna da dobijete jako urednu i glatku površinu, mada će i jedan sloj često biti dovoljan. Nakon toga možete se odvažiti i probati oslikati model.
Jure Cukar, suradnik Lemonade3d-a, odgovorio nam je na pitanje o naknadnom bojanju 3D printa. „Za bojanje se uglavnom koriste boje za minijature na bazi vode. Boje proizvođača Vallejo, Scale Color ili Games Workshop mogu se naći u specijaliziranim hobi prodavaonicama. A daljnji proces obrade, tj. bojenja, svodi se na više faza.
Prvo se čitava figura prođe tankim slojem boje, uglavnom crne ili bijele. Poželjno je da se to radi airbrushem ili sprejem zbog tanjeg i ravnomjernijeg nanošenja, a on nam služi prvenstveno da idući slojevi boje koje ćemo nanositi bolje prianjaju, a i tim slojem naglašavamo detalje na minijaturi za lakše bojenje. Nakon tog prvog sloja ili “primea” slijedi nanošenje bazne boje za pojedini od elemenata na figuri (lice, majica, hlače...).
To je uglavnom neka srednja vrijednost odabrane boje jer će svjetlije varijacije te boje biti nanošene za svjetlije dijelove, highlights (čelo, vrh nosa...), a tamnije varijacije za sjenovitije dijelove, shadows (podočnjaci, podbradak...).
Nanošenje slojeva highlightsa i shadowsa ide u više faza, svakim idućim korakom sve svjetlije, tj. tamnije, ovisno o tome koliko kontrastnu figuru želimo. Po potrebi se može još sve lakirati matiranim, a dijelovi poput očiju ili blještavih dijelova sjajnim lakom“, otkrio nam je Cukar.
