#PCMASTERRACE
Činjenica da kućišta sada dolaze s uglavnom zatamnjenim kaljenim staklom može vam puno reći o tome koliko je daleko zapravo ovaj trend dogurao. Sve to zahvaljujući SMD LED-u.
Krenimo onda od početka ovog svjetlosnog pokreta. I kada to kažemo, ne mislimo na vremena katodnih cijevi, nego kada su se prvi put počele pojavljivati LED trake, kako u kafićima tako i u računalima. Bila su to jednostavna vremena: plus i minus žica koju se moglo spojiti na napon od 5 ili 12 V i imali biste rasvjetu ovisno o boji trake koju ste odabrali. Bila su to doista siromašna vremena. No i to je bilo nešto s obzirom na to koliko je ljudi godinama muku mučilo da prikažu plavu svjetlost.
A kada smo kod svjetlosti, ledice ne emitiraju svjetlost poput klasičnih žarulja, već imaju uzak i specifičan spektar koji emitiraju, ovisno o sastavu same diode. Naravno, to znači i da ne postoji ledica koja emitira „bijelo“ svijetlo, već se taj efekt dobiva istovremenom aktivacijom R, G i B komponente u takvom čipu. Naravno, postoje i ledice koje svijetle bijelo, no zapravo se radi o plavoj diodi premazanoj fosforom (zato ugašene bijele ledice imaju žutu boju) koji onda svijetli bijelo. Što je taj fosfor rjeđi, dobiva se hladnije ili plavije svjetlo; a što je gušći, dobiva se toplije, žuto svjetlo. I kada kupujete trake, možete kupiti RGB verziju ili RGBW verziju, koja ima i komponentu baš za bijelu svjetlost jer, dok miješanje boja daje bijelo svjetlo, različiti kutovi padanja takve svjetlosti iz RGB trake i dalje daju šarene rezultate.
Mnoge stvari u ovoj temi radili smo zato jer možemo, a kada smo konačno naš svjetleći svemirski brod upalili u mračnoj sobi s gigantskim 49’’ monitorom imali smo Vau efekt sličan onome kakav je ova konfiguracija stvorila moru studenata na Job Fair sajmu gdje smo je pokazali na našem štandu
Svjetli lampa ispod Volta
Sve je, naravno, krenulo od tih RGB traka. One se dijele na dvije verzije: klasične, rekli bismo analogne, i novije, digitalne, gdje svaka ledica u nizu ima čip i preko njega svijetli na temelju neke naredbe. Krenimo od analognih: Iz svakog LED čipa izlaze standardno četiri žice: jedna negativna i tri pozitivne. Dok je minus uvijek spojen na izvor, svaki od pluseva predstavlja jednu boju koju ledica može emitirati. Recimo da standardno radi na 12 V pri punoj snazi (svaka boja zasebno). Jednostavnim reguliranjem voltaže za zasebne boje možemo dobiti željeni rezultat u vidljivom spektru. Kod takvih traka ona cijela može svijetliti jednom bojom i intenzitetom koji želimo. Naravno, uskoro su se pojavile matične ploče s headerima (izlazima) na koje su se ove trake lako spajale te se onda njima moglo upravljati softverski i tako su dobile specijalne efekte poput mijenjanja boja ili pulsiranja. Ubrzo su pratile i, primjerice, rad procesora ili temperaturu, dajući dodatan efekt prilično standardnom proizvodu.
RGB ledica i čip koji omogućuje proslijeđivanje komunikacije sljedećoj LED-ici u nizu glavni su junaci priče o svjetlećem monstrumu
No onda se pojavila nova vrsta dioda koja sada na sebi ima i čip. Odlična je stvar što svaki čip u traci može biti zasebno adresiran te mu se može dati naredba kako da ledica svijetli neovisno o ostalima u nizu. To znači da sada trake mogu imati bezbrojne efekte kojima je samo mašta granica, a čije mogućnosti svakodnevno kožemo vidjeti, kako na kućnim projektima tako i na RGB proizvodima, najviše namijenjenima računalima. Na efektima koje ima sve više mehaničkih tipkovnica, gdje svaka tipka može zasebno svijetliti, zahvaljujemo tom tipu dioda. One imaju samo tri žice: pozitivnu, negativu i žicu za slanje podataka. Za vlastito kreiranje efekata potrebno je osnovno znanje programiranja, a najčešće se za upravljanje samom trakom ledica koristi neki oblik Arduina. Naravno, dodatne mogućnosti dodaju kompleksnost, pa je takav tip rasvjete i osjetno skuplji. Međutim, ako se planirate sami baciti na posao, možete jako dobro proći, a omatanje prozirnog ventilatora LED trakom nije nikakav izazov. Naravno, najnovije (i najskuplje) matične ploče sada imaju po dva headera za klasične analogne trake i, kako je u našem slučaju s Gigabyteovom matičnom pločom, dva headera za digitalne LED trake. One rješavaju problem kodiranja ponašanja LED traka i moguće ih je postavljati unutar softvera s već preprogramiranim efektima, a ni postavljanje rasvjete prema želji nije previše komplicirano. Budući da radimo na Gigabyteovoj ploči, koristit ćemo njihov sistem, no, kako smo već rekli, većina proizvođača ima zasebne sustave koje razvijaju i koji podržavaju većinu zasebnih proizvoda. No ako pokušate spajati konkurencijske, vjerojatno ćete morati kupiti neki tip adaptera. Tako su, primjerice, naša matična ploča Gigabyte i Thermaltakeovi ventilatori tehnički kompatibilni, no potreban vam je Gigabyteov adapter za eksternu rasvjetu.
Aplikacija
Naravno, kao što znamo, snaga bez kontrole znači kaos. Kako bismo obuzdali našu svjetleću zvijer, potrebna nam je kontrola u obliku aplikacije koju proizvođači nude na Windows platformi. No svatko tko drži do svoga proizvoda mora imati i mobilnu aplikaciju. Thermaltake i Gigabyte su dobro integrirani i na mobilnoj fronti. Ostali poput MSI-ja i ASUS-a isto imaju svoje verzije, no svi u suštini nude slične postavke. Gigabytovu aplikaciju koristili smo za kontrolu mnogobrojnog osvjetljenja na matičnoj ploči, dok smo Thermaltakeovu koristili za sve ventilatore i trakice za precizan bling kakav računalo i zaslužuje. Nakon svega, dugine boje s kojima dolazi po defaultu su OK, no malo personalizacije može rezultirati puno zanimljivijim buildom. Prođimo prvo kroz to kako točno Thermaltakeova integracija funkcionira. Nakon svega, imamo ukupno deset različitih svjetlećih komponenti kojima treba upravljati. Ovisno o tome koji proizvod (ili bundle) kupite, s njime dobivate i kontroler s pet utora na koji onda spajate sve komponente poput ventilatora, LED traka i ostalih manjih čiju rasvjetu treba regulirati. Sam kontroler napaja se preko MOLEX konektora s vlastitim adapterom ili jednim od onih završetaka kod nekih napajanja koja služe za pokretanje čitača floppy diskova.
Pozadinsko osvjetljenje Osim gotovih RGB rješenja, LED trake uz malo truda mogu dodatno oživjeti projekt RGB računala i u ovom slučaju velikog 49 inčnog Samsungovog monitora
Postani kontrol frik
U Thermaltakeu su mogli biti sigurni da, ako netko ima takav konektor, sigurno nije u uporabi. Kontrola se odvija spajanjem produžnog USB kabela s internog konektora na matičnoj ploči. Svaki kontroler ima i četiri mala prekidača koji nemaju drugu ulogu osim adresiranja većeg broja ovih kontrolera. Primjerice, na prvom svi mogu biti na nuli, a za drugog samo prvi prebacite u jedinicu i tako će ih softver prepoznati kao dva kontrolera. S četiri prekidača možete imati do 16 kontrolera s 5 rasvjetnih tijela, što znači maksimalno 80 različitih uređaja koji će emitirati neku vrstu rasvjete, što je po nama sasvim dovoljno za svakog korisnika. Kako se koriste digitalno adresirajući LED uređaji? Svaku ledicu možete zasebno kontrolirati, pa tako ventilator koji ih ima dvanaest može svijetliti šareno i različitim intenzitetom od ledice do ledice. Korisničko sučelje možete savladati unutar petnaestak minuta i otkriti sve njegove mogućnosti. Naravno, moguće su i relativno napredne mogućnosti rasvjete na temelju temperature, rada nekog dijela računala, pa čak i glazbe. Za večernje sate moguće je smanjiti intenzitet ili potpuno ugasiti rasvjetu. Aplikacija kontrolira i snagu ventilatora, a isključivanjem PWM kontrole ventilatori mogu početi micati impresivnu količinu zraka. Naša overclockana MSI GTX 1080Ti s nešto više od 2 GHz radnog takta nije prešla 53 Celzijeva stupnja za vrijeme testiranja. Naravno, čudovište od 20 centimetara izravno je tjeralo svjež zrak od prednjih ventilatora preko grafičke kartice i procesora. Na naš standardni hladnjak montirali smo dva ventilatora Riing Plus od 14 cm, pa je Ryzen 2700X na 4,2 GHz na svim jezgrama bio konstantno ispod 80 stupnjeva. No vožnja tu ne staje jer kako bismo otišli full RGB, tu su i Thermaltakeove slušalice, tipkovnica i miš koji su upotpunili naš doživljaj.
