Tehnologija: Ali, bojim se vode!
Svi znamo da će elektronika neslavno završiti ako dođe u doticaj s vodom. No praćenjem procedure gotovo je nemoguće napraviti grešku pogubnu za vaše računalo.
Vodeno hlađenje računala relativno je nov pojam koji je na popularnosti dobio ponajviše jer se tvrtke vole nadmetati u izvedbi atraktivnih proizvoda koji možda neće biti masovno prodani, no koji će definitivno povećati vidljivost naznačenog brenda.
No vodeno hlađenje „kućne proizvodnje“ seže dalje u prošlost, kada su ekstremniji overclockeri koristili radijatore iz drugih proizvoda poput auta kako bi hladili tekućinu koja bi zatim snižavala temperaturu procesora. Proizvođači su polako počeli standardizirati dijelove, koji su s vremenom mogli zamijeniti pumpe od akvarija kojima su se entuzijasti služili. Koju tekućinu koristiti također je bilo pitanje, no danas možemo reći da su sve kombinacije isprobane i da se mješavina lako napravi i u kućnoj radinosti, dok proizvođači preporučuju svoje proizvode.
Da bi cijela stvar radila, trebat će vam četiri osnovna dijela: pumpa, radijator, rezervoar i metalni blok koji dolazi na čip koji želite hladiti, bio on procesor, grafička kartica ili sve bitne komponente matične ploče. Ovdje su se umiješali i patenti, tako da, primjerice, spoj pumpe i CPU bloka može koristiti samo jedan proizvođač koji svoje dijelove prodaje drugima (OEM) uz jednostavno rebrandiranje. Takvu kombinaciju moguće je kasnije proširiti dodatnim dijelovima, primjerice, za hlađenje grafičke kartice.
Prođimo onda kroz bitne dijelove, počevši od CPU bloka. S donje strane izgledom je vrlo sličan klasičnom hladnjaku. Dočekuje vas polirana površina čistog bakra ili bakra prekrivenog niklom. Nikal neće reagirati kao bakar, koji brzo izgubi sjaj na zraku nakon što ga primite u ruke. Svaki se blok može i otvoriti kako bi ga se moglo očistiti. S druge strane dočekuje vas komora s dvama izlazima za cijevi. Voda ulazi s jedne strane i izlazi s druge, a cilj je da prođe kroz bakrene mikroureze koji se nalaze unutra i tako prenesu toplinu s procesora na tekućinu. Cijevi kojima voda teče od jedne komponente do druge imaju očitu svrhu te dolaze u nekoliko promjera i materijala. Standardno su se prvo koristile meke cijevi jer ih je lako savijati, no sve su popularnije tvrde cijevi, koje morate saviti i koje onda ostaju u tom obliku, što otvara nove mogućnosti kada je riječ o dizajnu i stilu. Prve tvrde cijevi koristile su većinom pleksiglas, no mana im je bila visoka lomljivost, pogotovo na zavojima koji su bili zagrijavani.
Sinkronizacija kompletne rasvjete vrlo je bitna kako u svojim socijalnim krugovima ne bi postali fokus sprdnje zbog nijansi koje nisu međusobno kompatibilne.
Danas se većinom koristi PETG materijal, koji se sastoji od pleksiglasa i plastike, koja mu daje puno veću savitljivost, zbog čega ga je puno teže potrgati. Mana tvrdih cijevi jest alat potreban za njihovo savijanje, kojega nema baš svatko pri ruci. Naravno, prodaju se i kao kompleti, no s obzirom na to da ih trebate samo jednom, oni nisu neka investicija. Iz procesora dolazimo u radijator. On prati dimenzije ventilatora i može se naći u veličinama za 120 i 140-milimetarske ventilatore, a može smjestiti od jednog do četiri ventilatora s obzirom na dužinu hladnjaka. Njegova je širina također ovisna o modelu, a bitno je unaprijed znati hoće li stati u vaše kućište. Po dužini radijatora prolaze paralelne cijevi. Pola njih vodu tjera u jednom smjeru, a drugom se polovicom voda vraća prema izlaznoj cijevi. Među cijevima se nalaze tanki listovi bakra koji pak preuzimaju toplinu s vode i prenose je na zrak koji puše zahvaljujući ventilatorima pričvršćenima za radijator. Gustoća i oblik bakra ovdje uvelike ovise o kvaliteti hlađenja vode, ali i zvuka koji zrak proizvodi prolaskom kroz radijator. Nakon što se voda rashladi, putuje cijevima do rezervoara. Sam rezervoar i pumpa mogu biti odvojeni, no većina proizvođača odlučuje se za spojene modele. Rezervoar omogućuje proces punjenja tekućine i reguliranja njene količine, a uvelike olakšava i izbacivanje zraka iz sustava jer će se on ondje skupljati. Za optimalan rad hlađenja i dugovječnost pumpe u cijelom sustavu ne bi smjelo biti zraka, a rezervoar rješava taj problem. Slijedi pumpa koja, jasno, služi za tjeranje vode kroz cijeli sustav. Njezina se snaga uglavnom može regulirati poput brzine ventilatora. Jača se snaga preporuča ako više grafičkih kartica jer dodatno otežavaju tok vode. Naravno, uz više snage dolazi i jače zujanje. Nema potrebe brinuti se da će se pumpa za vodu njome oštetiti jer je sama elektronika izolirana od vode. Iz pumpe sustav zatvara cijev koja vodu ponovno tjera u blok za hlađenje procesora.
RGB: Realno, kako ćete uopće slikati završni rad bez super osvjetljenja, makar dijelovi koštali kao suho zlato.
Tako dolazimo do same tekućine koja služi za hlađenje. U principu, za hlađenje je dovoljna obična destilirana voda. Ona u sebi nema minerala poput vode iz slavine, što je bitno budući da su upravo oni odgovorni za električnu vodljivost vode, kao i bržu koroziju metalnih dijelova. U slučaju da destilirana voda procuri kada sve pokrenete i namoči vam grafičku ili matičnu ploču, barem neko kraće vrijeme neće doći do kratkoga spoja, što je sasvim dovoljno da sve ugasite, osušite komponente i ispravite pogrešku. Destilirana voda koju koristite dulje vrijeme postat će vodič električne energije, zato svakako i dalje treba biti pažljiv. Osim toga, u destiliranoj se vodi nakon nekog vremena mogu pojaviti alge, a može doći i do korozije, što će biti vrlo vidljivo kod prozirnih cijevi s nakupljanjem zelene boje. Kako biste spriječili te probleme, destiliranu vodu bitno je mijenjati svakih par mjeseci, a ostatak vodenog hlađenja očistiti octom i vodom. Bitno je protresti radijator i CPU blok jer se u njima može nakupiti nečistoće, dok se pumpa često može rastaviti i očistiti. S Thermaltakeovom nije bilo nikakvih problema pri razdvajanju za čišćenje. Kako bi se produžilo vrijeme između čišćenja vodenog hlađenja, većina tvrtki koje prodaju dijelove također nude i dodatke za destiliranu vodu ili gotove mješavine (ne mislimo na boje) koje u sebi imaju biocid za sprečavanje razvoja algi i protukorozivna sredstva. Neki dodaci smanjuju i površinsku tenziju vode kako bi se lakše riješili balončića zraka u sustavu jer oni smanjuju performanse ako ostanu u CPU bloku ili radijatoru, dok veća količina zraka može skratiti vrijeme vodene pumpe.
Kada smo već kod hrđe i korozije, od nevjerojatne je važnosti da ne nikako ne miješaju bakreni i aluminijski dijelovi (pumpa, radijator, CPU blok, fitinzi). Zbog svojih kemijskih svojstava bakar i aluminij, pogotovo uronjeni u zajedničku tekućinu poput vode, koja dovodi do korozije, izazivaju galvanizaciju i dodatno oštećuju aluminijske dijelove. Neće baš eksplodirati, ali nakon godine dana performanse hladnjaka bit će itekako narušene i s mogućnošću oštećenja pumpe za vodu zbog nečistoća u vodi, a da ne govorimo o mikrožlijebovima u CPU bloku. Zato, osim ako znate što radite i svjesni ste rizika, nikada nemojte miješati metale, već uvijek koristite jedan za cijelo vodeno hlađenje. Dodaci protiv korozije u tekućinama za vodeno hlađenje usporit će taj proces, ali ga neće zaustaviti. Trebat će ih učestalo mijenjati prije nego izgube svoja svojstva.
Rezervoar svakako napunite iznad ulazne cijevi kako se ne bi mješao zrak s tekućinom. Dok zrak iz cijevi ne izađe, ne zatvarajte ventil kroz koji ste punili sustav.
