Kako je proljeće zagazilo, a temperature odmah skočile iznad ugodnih 30, podsvjesno se ne možemo odvojiti od rashladnih tema. U svaki broj ubacimo neku sitnicu, pa smo zadnji puta malo razjasnili prijenos topline s procesora na hladnjak. Sada je vrijeme da pojačamo mogućnosti hlađenja procesora s onog klasičnog i pozabavimo se popularnim vodenim hlađenjem. Kada kažemo popularnim, naravno, mislimo na slike i videe s obzirom na prilično restriktivnu cijenu ponude. Za vas smo složili full custom loop s modernim tvrdim cijevima s kojima ima nešto više zezancije, no koje na kraju ispadnu puno atraktivnije. Proći ćemo sve potrebne dijelove i po kakvoj se cijeni nude, ali i sam proces savijanja cijevi i povezivanja svega. Dakako, bitno je istaknuti i par stvari na koje treba obratiti pozornost da ne biste zbog curenja vode završili s uništenim računalom. Cijela je stvar puna i RGB rasvjete kako bismo mogli držati korak s novim i naprednim tehnologijama. Na kraju vjerujemo da ćete moći sami kupiti sve dijelove i bez straha ih složiti u svoj build te mu tako dati dodatne osobnosti, ali i performanse.
Tehnologija: Ali, bojim se vode!
Svi znamo da će elektronika neslavno završiti ako dođe u doticaj s vodom. No praćenjem procedure gotovo je nemoguće napraviti grešku pogubnu za vaše računalo.
Vodeno hlađenje računala relativno je nov pojam koji je na popularnosti dobio ponajviše jer se tvrtke vole nadmetati u izvedbi atraktivnih proizvoda koji možda neće biti masovno prodani, no koji će definitivno povećati vidljivost naznačenog brenda.
No vodeno hlađenje „kućne proizvodnje“ seže dalje u prošlost, kada su ekstremniji overclockeri koristili radijatore iz drugih proizvoda poput auta kako bi hladili tekućinu koja bi zatim snižavala temperaturu procesora. Proizvođači su polako počeli standardizirati dijelove, koji su s vremenom mogli zamijeniti pumpe od akvarija kojima su se entuzijasti služili. Koju tekućinu koristiti također je bilo pitanje, no danas možemo reći da su sve kombinacije isprobane i da se mješavina lako napravi i u kućnoj radinosti, dok proizvođači preporučuju svoje proizvode.
Da bi cijela stvar radila, trebat će vam četiri osnovna dijela: pumpa, radijator, rezervoar i metalni blok koji dolazi na čip koji želite hladiti, bio on procesor, grafička kartica ili sve bitne komponente matične ploče. Ovdje su se umiješali i patenti, tako da, primjerice, spoj pumpe i CPU bloka može koristiti samo jedan proizvođač koji svoje dijelove prodaje drugima (OEM) uz jednostavno rebrandiranje. Takvu kombinaciju moguće je kasnije proširiti dodatnim dijelovima, primjerice, za hlađenje grafičke kartice.
Prođimo onda kroz bitne dijelove, počevši od CPU bloka. S donje strane izgledom je vrlo sličan klasičnom hladnjaku. Dočekuje vas polirana površina čistog bakra ili bakra prekrivenog niklom. Nikal neće reagirati kao bakar, koji brzo izgubi sjaj na zraku nakon što ga primite u ruke. Svaki se blok može i otvoriti kako bi ga se moglo očistiti. S druge strane dočekuje vas komora s dvama izlazima za cijevi. Voda ulazi s jedne strane i izlazi s druge, a cilj je da prođe kroz bakrene mikroureze koji se nalaze unutra i tako prenesu toplinu s procesora na tekućinu. Cijevi kojima voda teče od jedne komponente do druge imaju očitu svrhu te dolaze u nekoliko promjera i materijala. Standardno su se prvo koristile meke cijevi jer ih je lako savijati, no sve su popularnije tvrde cijevi, koje morate saviti i koje onda ostaju u tom obliku, što otvara nove mogućnosti kada je riječ o dizajnu i stilu. Prve tvrde cijevi koristile su većinom pleksiglas, no mana im je bila visoka lomljivost, pogotovo na zavojima koji su bili zagrijavani.
Sinkronizacija kompletne rasvjete vrlo je bitna kako u svojim socijalnim krugovima ne bi postali fokus sprdnje zbog nijansi koje nisu međusobno kompatibilne.
Danas se većinom koristi PETG materijal, koji se sastoji od pleksiglasa i plastike, koja mu daje puno veću savitljivost, zbog čega ga je puno teže potrgati. Mana tvrdih cijevi jest alat potreban za njihovo savijanje, kojega nema baš svatko pri ruci. Naravno, prodaju se i kao kompleti, no s obzirom na to da ih trebate samo jednom, oni nisu neka investicija. Iz procesora dolazimo u radijator. On prati dimenzije ventilatora i može se naći u veličinama za 120 i 140-milimetarske ventilatore, a može smjestiti od jednog do četiri ventilatora s obzirom na dužinu hladnjaka. Njegova je širina također ovisna o modelu, a bitno je unaprijed znati hoće li stati u vaše kućište. Po dužini radijatora prolaze paralelne cijevi. Pola njih vodu tjera u jednom smjeru, a drugom se polovicom voda vraća prema izlaznoj cijevi. Među cijevima se nalaze tanki listovi bakra koji pak preuzimaju toplinu s vode i prenose je na zrak koji puše zahvaljujući ventilatorima pričvršćenima za radijator. Gustoća i oblik bakra ovdje uvelike ovise o kvaliteti hlađenja vode, ali i zvuka koji zrak proizvodi prolaskom kroz radijator. Nakon što se voda rashladi, putuje cijevima do rezervoara. Sam rezervoar i pumpa mogu biti odvojeni, no većina proizvođača odlučuje se za spojene modele. Rezervoar omogućuje proces punjenja tekućine i reguliranja njene količine, a uvelike olakšava i izbacivanje zraka iz sustava jer će se on ondje skupljati. Za optimalan rad hlađenja i dugovječnost pumpe u cijelom sustavu ne bi smjelo biti zraka, a rezervoar rješava taj problem. Slijedi pumpa koja, jasno, služi za tjeranje vode kroz cijeli sustav. Njezina se snaga uglavnom može regulirati poput brzine ventilatora. Jača se snaga preporuča ako više grafičkih kartica jer dodatno otežavaju tok vode. Naravno, uz više snage dolazi i jače zujanje. Nema potrebe brinuti se da će se pumpa za vodu njome oštetiti jer je sama elektronika izolirana od vode. Iz pumpe sustav zatvara cijev koja vodu ponovno tjera u blok za hlađenje procesora.
RGB: Realno, kako ćete uopće slikati završni rad bez super osvjetljenja, makar dijelovi koštali kao suho zlato.
Tako dolazimo do same tekućine koja služi za hlađenje. U principu, za hlađenje je dovoljna obična destilirana voda. Ona u sebi nema minerala poput vode iz slavine, što je bitno budući da su upravo oni odgovorni za električnu vodljivost vode, kao i bržu koroziju metalnih dijelova. U slučaju da destilirana voda procuri kada sve pokrenete i namoči vam grafičku ili matičnu ploču, barem neko kraće vrijeme neće doći do kratkoga spoja, što je sasvim dovoljno da sve ugasite, osušite komponente i ispravite pogrešku. Destilirana voda koju koristite dulje vrijeme postat će vodič električne energije, zato svakako i dalje treba biti pažljiv. Osim toga, u destiliranoj se vodi nakon nekog vremena mogu pojaviti alge, a može doći i do korozije, što će biti vrlo vidljivo kod prozirnih cijevi s nakupljanjem zelene boje. Kako biste spriječili te probleme, destiliranu vodu bitno je mijenjati svakih par mjeseci, a ostatak vodenog hlađenja očistiti octom i vodom. Bitno je protresti radijator i CPU blok jer se u njima može nakupiti nečistoće, dok se pumpa često može rastaviti i očistiti. S Thermaltakeovom nije bilo nikakvih problema pri razdvajanju za čišćenje. Kako bi se produžilo vrijeme između čišćenja vodenog hlađenja, većina tvrtki koje prodaju dijelove također nude i dodatke za destiliranu vodu ili gotove mješavine (ne mislimo na boje) koje u sebi imaju biocid za sprečavanje razvoja algi i protukorozivna sredstva. Neki dodaci smanjuju i površinsku tenziju vode kako bi se lakše riješili balončića zraka u sustavu jer oni smanjuju performanse ako ostanu u CPU bloku ili radijatoru, dok veća količina zraka može skratiti vrijeme vodene pumpe.
Kada smo već kod hrđe i korozije, od nevjerojatne je važnosti da ne nikako ne miješaju bakreni i aluminijski dijelovi (pumpa, radijator, CPU blok, fitinzi). Zbog svojih kemijskih svojstava bakar i aluminij, pogotovo uronjeni u zajedničku tekućinu poput vode, koja dovodi do korozije, izazivaju galvanizaciju i dodatno oštećuju aluminijske dijelove. Neće baš eksplodirati, ali nakon godine dana performanse hladnjaka bit će itekako narušene i s mogućnošću oštećenja pumpe za vodu zbog nečistoća u vodi, a da ne govorimo o mikrožlijebovima u CPU bloku. Zato, osim ako znate što radite i svjesni ste rizika, nikada nemojte miješati metale, već uvijek koristite jedan za cijelo vodeno hlađenje. Dodaci protiv korozije u tekućinama za vodeno hlađenje usporit će taj proces, ali ga neće zaustaviti. Trebat će ih učestalo mijenjati prije nego izgube svoja svojstva.
Rezervoar svakako napunite iznad ulazne cijevi kako se ne bi mješao zrak s tekućinom. Dok zrak iz cijevi ne izađe, ne zatvarajte ventil kroz koji ste punili sustav.
Dobro je znati:
Planiranje: Mi smo imali pregršt prostora, no bitno ga je imati na umu dok planirate kamo će cijev ići.
1. Prije prve uporabe vodenog hlađenja sve dijelove (osim cijevi) potrebno je dobro isprati destiliranom vodom kako bi se izbacile bilo kakve čestice metala preostale od tvorničke proizvodnje. S vremenom zbog njih mogu oslabiti performanse CPU bloka ili se oštetiti vodena pumpa. Prvim ispiranjem lako se riješite svih nedoumica.
2. Ako se odlučite za mekane „savitljive“ cijevi umjesto onih krutih poput našeg builda, imajte na umu da zbog svojega sastava mogu s vremenom postati mutne. Taj je efekt jednostavno svojstvo gume od koje se rade i neovisan je o tekućini koju koristite, no neke smjese mogu taj proces ubrzati.
Potrebno je s vremena na vrijeme isprati vodeno hlađenje i napuniti ga novom tekućinom jer se s vremenom javljaju nečistoće koje voda pokupi s metalnih dijelova s kojima dolazi u dodir. Jednostavno ispiranje destiliranom vodom riješit će se naslaga.
3. Boje većine proizvođača kroz par će godina lagano izblijedjeti i izgubiti izvorni sjaj. U počecima vodenog hlađenja boja bi se odvojila od vode i začepila kanale CPU bloka, no takve se stvari više ne događaju. Ako želite vratiti prvotnu boju, isperite sustav i nalijte novu smjesu.
4. Nikada, ali NIKADA ne miješajte metale dok radite vodeno hlađenje zbog pojačane korozije koja će sigurno onemogućiti optimalan tok vode kroz CPU blok, a u ekstremnim slučajevima dovesti i do curenja. Ako koristite bakar, neka svi elementi budu od bakra; ako se odlučite za aluminij, neka sve bude od aluminija.
5. Kada već krenu vodenim putem, neki korisnici se odluče na optimizaciju hlađenja procesora korištenjem tekućeg metala umjesto termalne paste. Bitno je naglasiti da je glavni sastav tekućeg metala galij, koji će doslovno pojesti aluminij i pretvoriti ga u mekanu masu poput gline. Zato, ako ćete koristiti tekući metal, koristite bakreno vodeno hlađenje.
Slaganje:
Prije svega, okrenimo se na trenutak izboru komponenti, točnije cijevi. Na tržištu postoje dvije vrste: tvrde i meke. Svaka vrsta ima prednosti, kako sa strukturne tako i s vizualne strane. Popularnost raste tvrdim cijevima, čiji je sastav akrilno staklo pomiješano s plastikom, a na tržištu se može naći pod PETG brendom. Tvrde cijevi moguće je oblikovati po želji, ne zamućuju se poput onih gumenih te ne degradiraju s vremenom. No nemoguće ih je oblikovati bez posebnoga alata koji predstavlja dodatan trošak jer ćete mu teško pronaći drugu svrhu.
1. korak:
Krećemo od samog procesora, točnije vijaka koji trebaju držati CPU blok. Prvo je potrebno maknuti standardni AMD-ov držač, kao i metalnu pločicu na poleđini, a onda postaviti onu koju ste dobili s CPU blokom. Prema uputama postavite vijke koji će držati ostatak hladnjaka. Zatim postavite i procesor, a na njega termalnu pastu koju ste dobili ili zasebno kupili.
2. korak:
Slijedi postavljanje samog CPU bloka. Thermaltakeov Pacific W4 Plus koji koristimo dolazi s prihvatima za Intelove ploče. Potrebno ih je zamijeniti ako koristite nove matične ploče AM4 zbog užeg dizajna držača za CPU hladnjake. Koristeći alat koji dobivate za zamjenu na AM4 nožice, odvrnite četiri vijka koja ih drže te ih zamijenite nožicama koje ste dobili u paketu. Nema straha da će nešto procuriti jer su sustavi odvojeni. Žica koja viri služi za RGB rasvjetu.
3. korak:
S pastom na procesoru pripremite sve vijke koji će vam trebati i zatim pritisnite hladnjak na sam procesor. Držite ga dobro pritisnutim kako bi se pasta optimalno raširila i kako ne biste dozvolili zraku da uđe u spoj. Vijke stavljajte dijagonalno jedne kraj drugih te ih pričvrstite podjednako, a ne jednog po jednog do kraja. Kad bude postavljen, hladnjak neka ostane s čepićima na sebi kako u njega ne bi upale mrvice ili prašina.
4. korak:
Na sve ostale komponente poput hladnjaka postavite fitinge koji će držati cijevi na mjestu i osigurati da nigdje ne dođe do curenja. Dovoljno ih je pričvrstiti vlastitom snagom, bez korištenja alata kako ne bi došlo do oštećenja. Najčešći su kompresijski poput našeg, a mi koristimo i veličinu 16 mm vanjskog promjera cijevi, koje su među širima u ponudi.
5. korak:
Bilo bi idealno da ste kućište birali s ciljem da u njega stavite vodeno hlađenje koje ga može prihvatiti. Bočni držači nisu nužni te se pumpa nogicama pričvršćuje za dno kućišta. Naše kućište jedinstvenoga oblika dolazi s malim stalkom za pumpu i rezervoarom na kojega se montiraju držači. Dva plastična držača dodatno će smanjiti eventualne vibracije rezervoara i držati ga na mjestu.
Kada vijcima na željena mjesta pričvrstite metalne dijelove, vrijeme je za zabavni dio: cijevi. Tada na red dolazi i Thermaltakeov set za savijanje tvrdih cijevi, no zapravo vam je potreban samo silikonski umetak koji se dobije uz njega. Nabava zasebnog dužeg komada također je moguća za duže neprekinute cijevi. Umetak je apsolutno potreban jer se bez njega cijev ne može dobro savinuti. Uza sebe je najbolje imati zdjelicu vode s pomiješanom sapunicom kako bi silikonski umetak lakše kliznuo u cijev i kasnije se lako izvukao.
6. korak:
Sada je cijev potrebno zagrijati dok materijal ne postane dovoljno mekan za savijanje. Način na koji postignete tu temperaturu nije od iznimne važnosti, no preporuča se industrijski fen, koji će cijev optimalno grijati na potrebnoj lokaciji bez straha od požara. Mi smo se odlučili za letlampu da bismo vidjeli funkcionira li kao alternativa i možemo potvrditi da neće biti baš nikakvih problema. Bitno je samo držati cijev barem pet centimetara od plamena (najslabijeg mogućeg) i konstantno je okretati kako bi se ravnomjerno zagrijala. Budući da letlampa ima uzak prostor djelovanja, pomičite cijev lijevo-desno kako bi se omekšala veća površina za savršene kutove.
7. korak:
Osjetit ćete da se cijev pri zagrijavanju lagano savija pod vlastitom težinom. Sada odmaknite cijev još centimetar od izvora topline i nastavite je zagrijavati kako bi se cijela površina zavoja optimalno ugrijala jer ako koji dio ostane hladan, doći će do savijanja na njemu. Ako pak pregrijete cijev, imat ćete balončiće na zavoju. Svakako preporučamo da vježbate postupak na jednoj od četiriju cijevi prije nego krenete raditi build da biste shvatili trik savršenog zavoja i postigli savršeni rezultat. Ipak se čitav postupak mora obaviti samo jednom za života računala. Kada postignete dobru savitljivost cijevi, moguće ju je bez navođenja svinuti samo rukama, no kutovi iz pomoćnog alata pomoći će vam s konzistentnim i jednakim zavojima. Samo se nemojte žuriti. Kada se cijev savine, držite je u tom položaju otprilike jednu minutu kako bi se ohladila i stvrdnula. Čestitamo, osnove procesa sada su vam poznate.
8. korak:
U našem buildu, naprimjer, koristili smo tri načina savijanja, pomoću i bez alata. Kako smo već spomenuli, kutovi će vam dati konzistentan izgled pri svakom savijanju, što će zasigurno doprinijeti urednijem izgledu vašeg hlađenja, no nisu nužni. Možete i na papir nacrtati zavoj od 90 stupnjeva te pratiti linije pri svakom savijanju. Kako slike prikazuju, imamo dosta primjera korištenja kuta od 90 stupnjeva jer je bitan na gotovo svakom izlazu iz neke komponente hlađenja s obzirom na izgled i lokaciju u našem kućištu. Kut je oštar, zato svakako zagrijte dovoljno cijevi da rubovi ne bi ostali hladni. Materijal će se onda morati rastegnuti samo pomoću zagrijanog dijela. Tad više ne izgleda atraktivno, a svatko na internetu pauzirat će da bi vam ostavio takav komentar. Drugi je primjer blaži kut od 45 stupnjeva, koji pak daje atraktivne alternative jer može zaobilaziti komponente i raditi „prečace“ za atraktivniji izgled. Inače pruža i manji otpor toku vode, no u dimenzijama vodenog hlađenja za PC ta je razlika neznatna i neće ni na koji način utjecati na performanse. Na kraju imamo i cijev, koja je, osim prvog zavoja na izlazu iz radijatora, savijena rukom bez pomoći kutova. Blizina komponenti i ostatak cijevi koje smo odlučili potrošiti bili su savršena prilika da se okušamo u „freestyle“ savijanju. Bitno je samo krajeve cijevi koji ulaze u komponente ostaviti ravnima da bi pasale u fitinge i da ne bi došlo do curenja. Zagrijavajte velike komade cijevi odjednom i ne dopustite da se potpuno ohlade prije nego budete posve zadovoljni. Preporučamo da se u tome okušate nakon prakse s pravilnim kutovima kako biste znali što očekivati od cijevi. Nema straha od pucanja zbog oštrog kuta jer će se cijev u najgorem slučaju presavinuti.
9. korak:
Nakon što napravite zavoj, cijev stavite u komponentu kako biste vizualizirali sljedeći. Mjerni instrumenti svakako su dobrodošli, no mi smo uspjeli koristeći samo drugu ravnu cijev za određivanje ravnina. Pri duljem putovanju cijevi bez prestanka šansa za grešku se povećava. Pogledate li fitinge, vidjet ćete da unutrašnjost već ima dva dihtunga, dok se treći zajedno s kompresijskom maticom stavlja na cijev. Cijev se zatim gurne do kraja u fiting i maticom pričvrsti za izlaz. Ako je primite i povučete van, izaći će bez prevelike sile. Pa kad unutra bude tekućina, cijev će se držati pod vlastitim radom, no nemojte je više navlačiti dok ne ispraznite sustav. Kad smo već kod toga, na dnu radijatora imamo izlaznu rupu koja je zatvorena čepom, no za potrebe izlijevanja lako se otvori i lijepo će iscuriti bez previše nereda, no za izvlačenje sve tekućine trebat će malo mašte.
10. korak:
Ulijevanje tekućine nije ogroman izazov jer imate rezervoar s rupom baš za tu svrhu. Najbolje je koristiti bocu sa slamkom na vrhu koju jednostavno stisnete. Ako je pak nemate, uvijek možete poput nas za to iskoristiti malo cijevi i lijevak. Samo nemojte onda pustiti previše tekućine odjednom – kroz istu cijev izlazi zrak koji tekućina zamjenjuje, pa ako voda začepi cijev, polako će se mimoilaziti. Prvo natočite dovoljno za cijeli tank, a onda ga spojite na napajanje da bi povukao tekućinu. Zatim dok bude radio nastavite ulijevati sve dok tekućina ne prekrije ulaznu i izlaznu cijev. U cijevima će se neko vrijeme vidjeti mjehurići, no oni će s vremenom završiti u rezervoaru. Ako zapnu, nagnite računalo dok hlađenje bude radilo kako biste ih potjerali dalje.
Početničke greške:
Nemojte žuriti
Zagrijavanje cijevi traje oko minutu-dvije, ovisno o površini koju grijete i izvoru topline. Nemojte požurivati postupak približavanjem cijevi izvoru ni pojačavanjem topline. Ponovno naglašavamo da prvu cijev iskoristite za vježbanje kako biste mogli odrediti optimalnu udaljenost. U slučaju da cijev držite preblizu i ona se brzo zagrije, vaši zavoji imat će po sebi mjehuriće zbog plinova koji su se počeli ispuštati, a to smanjuje čvrstoću kuta (nije opasno u blagim slučajevima) i ne izgleda atraktivno. Put do savršenog zavoja popločan je strpljenjem.
Silikonski su umeci obavezni!
Imate sve što vam treba osim silikonskog umetka i nadate se da vam ipak neće biti potreban ako budete pažljivi. Isprobali smo i tu opciju te vam jamčimo da nikakva doza opreznosti neće savinuti cijev u zavoj koji biste mogli smatrati zadovoljavajućim jer će se već nakon par stupnjeva cijev početi presavijati, makar koristili kutove za pomoć. Rezultat je propali dio cijevi. Zato, ako znate da će vam trebati dulji silikonski umetak, naručite ga u duljoj mjeri.
Alternativni materijali za savijanje cijevi
U slučaju da nemate silikonski umetak ili je on prekratak, mogli biste pokušati tradicionalnu metodu savijanja cijevi punjenjem pijeskom. Okušali smo se i u tome: dobro smo natisnuli pijesak u cijev i zatim slijedili proceduru pažljivog grijanja veće površine. Rezultat, nažalost, nije idealan. Cijev se počela presavijati već nakon tridesetak stupnjeva. Tehnički bi takav zavoj bio upotrebljiv za jednostavne kombinacije hlađenja, ali kada je riječ o hlađenju više dijelova, a ne samo procesora, tada bez razloga gubite na protoku vode (o izgledu zavoja da ni ne govorimo).
Nedovoljno zagrijana cijev
Na ovakvom zavoju s unutarnje strane može doći do blagog presavijanja gdje stijenka cijevi nije dosegnula optimalnu temperaturu. Nadalje, vanjske će se stijenke zavoja razvući samo na dovoljno toplim dijelovima pa će imati vidljivo razvlačenje između hladnijeg dijela, koji je ostao ravan, i onog zagrijanog, koji se razvukao. Bitno je samo pažljivo zagrijati malo veći dio cijevi i ne brzati sa zagrijavanjem. Kada osjetite da se cijev počinje savijati pod vlastitom težinom, za svaki je slučaj još desetak sekundi grijte malo dalje od izvora topline i svaki zavoj ispast će savršen.
