TEHNOLOGIJA
Slušalice kao ulaznica u high-end audio
Među morem specifikacija i mjernih jedinica postavlja se samo jedno pitanje. Da li sve te specifikacije nešto i znače?
Odmah u startu treba razjasniti jednu stvar: nije svaki „skupi“ par slušalica automatski vrijedan svoje cijene. U nekim slučajevima, kupac ustvari kupuje dizajn ili brand slušalica, a ne nužno audio kvalitetu. Stoga, u ovom segmentu testa obratimo malo pozornosti što zapravo razlikuje kvalitetne slušalice od modnih dodataka. Dobra vijest je da su marketinški miljenici, Appleove bijele slušalice relativno niske kvalitete sve rjeđa pojava, pa se tako sve češće u štenji gradom viđaju slušalice renomiranijih proizvođača, poput Sennheisera. Time korisnici traže i nešto više od visoko-komprimiranih mp3 datoteka.
Padajuća isplativost
Ugrubo gledano, bolja kvaliteta zvuka dobiva se ulaganjem veće svote u slušalice. Gledano detaljnije, pojavljuje se efekt padajuće korisnosti, tj. što se više ulaže, to je razlika u kvaliteti sve manja. Sweet-spot se po našoj procjeni nalazi negdje između 1000 i 1500 kuna, dok se više-manje sve iznad te svote slabije isplati. Razlike u višim kategorijama su toliko male da bi za potpuni užitak slušatelj trebao imati „savršen sluh“, rezerviran najčešće za ljude koji se direktno bave glazbom, primjerice dirigente.
No bitna stvar je u tome da gotovo svatko može prepoznati razliku između slušalica za 30 kuna koje možete kupiti u špeceraju dok kupujete mesni doručak, spram onih koje zahtijevaju kupnju u high-end trgovinama specijaliziranim za zvuk. Iako se set kvalitetnih slušalica može pronaći i za oko 300 kuna, one su i dalje miljama daleko od onih koje se nalaze u skupljem segmentu. Većina skupljih modela može reproducirati čišći zvuk, a time i logično – bolju kvalitetu slušanja. Vaša glazba će biti prepuna detalja, basovi neće biti toliko prigušeni, a visoki tonovi neće biti toliko oštri. S boljim slušalicama ćete osjetiti i bolji Soundstage, koji se najlakše može opisati tako da, ako zatvorite oči, imate osjećaj da se uistinu nalazite u studiju s bendom dok snimaju pjesmu ili pak na live svirci, negdje među publikom.
Lakše će vam biti razaznati pojedine instrumente, pogotovo kada istovremeno svira više instrumenata. Jeftiniji modeli često gube detalje pri takvim dionicama. Ako pjesmu koju ste preslušali stotinama puta na slabijim modelima prvi puta čujete na nekim high-end slušalicama, imat ćete osjećaj da iznova doživljavate glazbu. Najlakša usporedba bila bi da ste do sad glazbu slušali na vrhu planine sa začepljenim ušima, a stavljanjem high-end modela konačno se ispušta pritisak i možete jasno čuti sve oko sebe.
DRIVERI Ne, ne radi se o softveru, već o zvučnicima koji su ugrađeni u slušalice. Među većima (i ljepšima) na testu bili su oni u Panasonicovom HD10, s promjerom od čak 50 mm
Razjašnjavanje tehnikalija
Kako smo već spomenuli, u našem testu smo se koncentrirali samo na slušalice koje idu preko ušne školjke, kolokvijalno nazivane „rajfovi“, a ne one koje se umeću u uho, tj. in-ear slušalice. No i kod slušalica koje se postavljaju preko uha, postoje dva tipa, ear pad i full-size slušalice. Najjednostavnije rečeno, razlika je u tome da li slušalice ostvaruju kontakt samo s ušnim školjkama ili obavijaju cijelo uho. Oba načina imaju svoj set prednosti. Primjerice, ear padovi najčešće znaju biti nešto ugodniji za nošenje ako ne pritišću previše ušne školjke, budući da ne obavijaju cijelo uho, pa ga time i ne zagrijavaju. Druga prednost bi se mogla shvatiti i kao nedostatak, ovisno o tome što tražite. Budući da ne obavijaju uho u potpunosti, ear pad slušalice propuštaju buku iz okoliša.
Time su prikladnije za korištenje dok se šećete kako biste čuli nadolazeći promet, no i nisu toliko idealne ako letite 12 sati prekooceanskim letom i želite suzbiti buku. Zbog toga što su manje, komponente poput membrane i magneta moraju biti nešto manje, zbog čega je i kvaliteta zvuka nešto niža. Over the ear slušalice su pak gotovo pa kompletna suprotnost. Obavijaju uho u potpunosti te time pravilnije i na veću površinu raspoređuju pritisak „rajfa“. Ujedno izoliraju okolišnu buku što je već spomenuta stavka koja može biti prednost i nedostatak. No, kvaliteta zvuka je često dramatično drugačija, dijelom zbog izolacije zvuka, dijelom zbog mogućnosti ugradnje većih i boljih komponenti. Ujedno su full size slušalice često prevelike za portabilno korištenje, te ćete se češće naći kako ih koristite stacionarni, spojeni na računalo.
DAC
Slušalice veće veličine često i imaju veći otpor (impedanciju) zbog čega su audio priključci na računalu ili mobitelu često preslabi, pa zahtijevaju eksterni DAC, tj. pojačalo/digital-to-analog konverter.
Kod ovog tipa slušalica razlikujemo i closed i open back slušalice, tj. da li je stražnja stranica slušalica otvorena ili zatvorena. Efekt je sličan kao kod ear pad i full size slušalica, odnosno, closed back slušalice propuštaju manje okolišne buke, dok open back propuštaju više. Bitno je spomenuti da open back slušalice i propuštaju više zvuka u okolinu, pa stoga se ne preporučaju baš za konzumiranje u društvu, osim ako ne želite da svi oko vas čuju najnoviji album Taylor Swift koji ste mislili privatno slušati.
TRI STANDARDA Neki modeli koji pretendiraju kao kandidati za ozbiljnije kupce podržavaju i 6,3 mm priključak, kao i 3,5 mm. Srećom 2,5 mm priključak smo pronašli samo jednom, i to kao konektor u slušalice
Bežični vs. žični modeli
Nekoć davno bežične modele slušalica smo morali tražiti povećalom, dok je najčešći način povezivanja bio radijskim frekvencijama (RF) ili infracrvenim povezivanjem (IR). Danas su ovi načini povezivanja sve rjeđi, a sve češće vidimo Bluetooth slušalice koje dozvoljavaja spajanje na širok spektar uređaja, od mobitela do laptopa. Domet takvih slušalica može iznositi i do 10 metara, no u našem iskustvu, sve preko 5 metara izaziva prekide i interferencije. Kućni modeli bežičnih slušalica posjeduju bazne stanice na kojima se slušalice pune, te zvuk šire putem radijskih frekvencija.
Interferencije se često pojavljuju budući da velik broj uređaja u kućanstvu koristi jednaku frekvenciju, 900 MHz ili 2,4 GHz. Primjerice, korištenjem RF slušalica primijetili smo da nam kućni bežični DECT fiksni telefon često izaziva smetnje, koje bi se najčešće manifestirale prigušenim zvukom. Dolaskom aptX tehnologije, otprilike s dolaskom Bluetooth 3.0 standarda, Bluetoothom se mogla reproducirati glazba u kvaliteti iznad one konvencionalnih CD-ova. aptX-om su konačno bežične slušalice dobile pravi as u rukavu protiv žičnih, no i dalje za punu kvalitetu zvuka treba odabrati žičane modele.
Iako digitalni bežični načini slušanja (Bluetooth) osiguravaju mnogo bolju kvalitetu od analognih (RF), žičani način povezivanja gotovo u potpunosti eliminira interferencije. Pritom je pak bitno naglasiti da se interferencije i dalje mogu desiti unutar samog uređaja putem kojeg se reproducira glazba, primjerice unutar integrirane zvučne kartice na računalu. Stoga je za ozbiljniju konzumaciju glazbe putem računala potrebno investirati u posebnu zvučnu karticu ili eksterni DAC koji se spaja na računalo putem USB kabela, a svu obradu digitalnog zapisa zvuka prebacuje u analogne signale van računala, a time i dalje od potencijalnih interferencija. No, kvaliteta zvuka ovisi o mnogo faktora, stoga se ne može u startu zaključiti da će bilo koje žičane slušalice u testu automatski bolje zvučati od onih bežičnih.
Aktivno suzbijanje okolišne buke
Neki napredniji modeli, primjerice Denon AH-GC20 iz ovog testa posjeduju i mogućnost stišavanja okoline. Slušalice pritom na vanjskim stranicama posjeduju mikrofone, koji snimaju okolišnu buku, te u glazbu koju slušate umeću tonove koji tu istu buku pobijaju. Aktivno stišavanje je efekt sličan onome za stišavanje okolišne buke pri pozivima smartphoneom, gdje se koristi dodatni mikrofon. Iako mnoge full size slušalice izoliraju dobar dio okolišne buke, uključivanjem Noise cancelationa, gotovo pa imate osjećaj da ste ušli u vakuum. Izolacija ipak nije toliko perfektna da ništa oko sebe ne čujete, no ako pokrenete neku pjesmu, gotovo je nemoguće razaznati da li oko vas netko priča ili proizvodi neke ine neugodne zvukove koji narušavaju užitak u glazbi. Stišavanje okolišne buke povlači za sobom veću potrošnju energije.
Što slušati?
Ne, pritom ne mislimo na vaš ukus. I mi volimo Taylor Swift ili se izvaliti u beanbag i slušati najnovije hitove komercijalne glazbe. Ovdje mislimo na tip zapisa glazbe koji treba konzumirati na high-end slušalicama. FLAC zapisi su već dobro poznat pojam, a ustvari se radi o besplatnom lossless načinu zapisivanja glazbe. Lossless pritom označava da se niti jedna dionica glazbe spram analogne snimke ne gubi, neovisno o tome koliko je ona slaba ili čak nebitna za užitak glazbe. MP3 datoteke pak komprimiraju audio zapis tako da uklanjaju dionice glazbe koje ne možemo čuti stvarajući tako navodno bogatije iskustvo u slušanju.
Količina kompresije se označava s količinom kbit/s, pri čemu veći broj kbit/s označava manju kompresiju. U našem iskustvu, za bolji užitak u glazbi preporučujemo minimum od 320 kbit/s. Uz mnogo truda i kasno večernjih sesija slušanja glazbe nismo uspjeli prepoznati razliku između MP3 zapisa s 320 kbit/s spram FLAC. Zanimljivo je i da smo testirali streamanje glazbe putem Google play musica, te smo samo u par slučajeva primijetili nešto slabiju kvalitetu reprodukcije, najčešće u nešto prigušenijim basovima.
