Objedinjeni CCD s 8 jezgri
Kako bi se otklonili ovi nedostaci, Zen 3 procesori sada posjeduju objedinjene CCD-ove s ukupno do 8 jezgri / 16 threadova, za razliku od Zen 2 procesora, kod kojih se CCD sastojao od dva CCX-a s po 4 jezgre / 8 threadova. Ovakvom izmjenom interne strukture AMD je svim jezgrama unutar jednog CCD-a omogućio izravni pristup do čitavih 32 MB L3 cache memorije. Kod Zena 2 svaki je pojedini CCX, koji se sastojao od četiri jezgre, imao pristup do 16 MB L3 cachea.
Zen 3, u principu, na ovaj način u potpunosti eliminira potrebu za dosadašnjom komunikacijom među CCX-ovima na pojedinom CCD-u. Također efektivno smanjuje latenciju između jezgri i cache memorije, kao i ukupnu latenciju u pristupu radnoj memoriji. S obzirom na to da sada sve jezgre na raspolaganju imaju velikih 32 MB L3 cache memorije, ovo donosi potencijalno osjetan porast performansi u svim aplikacijama osjetljivima na pristup cache memoriji, a ponajprije u igrama.
U konačnici, dakle, AMD je rekonstrukcijom interne strukture značajno unaprijedio brzinu komunikacije između jezgri, omogućio pristup cjelovitoj količini L3 cache memorije i smanjio memorijsku latenciju. Pritom je znakovito kako je I/O čip posve identičan onome kod Zena 2 te sadrži isti dual channel memorijski kontroler s nazivnom podrškom za DDR4 memoriju brzine 3200 MHz.
Prema AMD-u, Zen 3 bi također trebao biti još jedan korak naprijed po pitanju energetske učinkovitosti, odnosno donijeti poboljšani omjer performansi i potrošnje energije. Pogledamo li ukupni TDP novih procesora, vidljivo je kako on nije povećan u odnosu na Zen 2 procesore, a performanse bi trebale biti osjetno bolje.
Precision Boost – Zenov as iz rukava!
Kako bi se na najefikasniji način po pitanju performansi i potrošnje energije balansiralo između opterećenja određenog broja jezgri i ukupne radne frekvencije, AMD još od vremena Ryzena 2000 koristi sofisticirane boost algoritme poznatije pod nazivom Precision Boost 2. Riječ je o prilagodljivom setu boost algoritama koji pokušava kod svake pojedine jezgre pod odgovarajućim opterećenjem postići najvišu moguću radnu frekvenciju dinamičkim podešavanjem radnog napona.
Maksimalna radna frekvencija je limitirana nekim ključnim parametrima, poput socket powera, VRM thermal limita, broja aktivnih threadova, temperaturom procesora i u konačnici nominalno maksimalnim boost radnim taktom. Procesor u razmacima od 1 milisekunde provjerava ove ključne parametre i prema tome prilagođava radnu frekvenciju.
AMD tvrdi kako Zen 3 procesori ne zahtijevaju instalaciju posebnog drivera za Windowse niti korištenje odgovarajućeg plana za upravljanje energijom za optimalne performanse, već je procesor sposoban sva potrebna podešavanja obaviti posve samostalno. Radni napon se pritom dinamički podešava u prilično širokom rasponu od 0,200 V pa do 1,5 V.
Također valja napomenuti kako Ryzen procesori od Zena 2, uključujući Zen 3, koriste drugačiji pristup uštedi energije te se prvenstveno oslanjaju na stavljanje neaktivnih jezgri u stanje mirovanja (sleep state), umjesto agresivnog snižavanja radnog napona i radne frekvencije. Ovo je u potpunoj suprotnosti s Intelovim procesorima, kod kojih smo navikli na smanjivanje napona i frekvencije kod malog opterećenja. Konačno recimo kako specificirane vrijednosti maksimalnih temperatura kod Ryzen 5000 serije procesora iznose od 90 do 95 °C, što je podosta, no budite mirni, s ovim vam procesorima neće trebati novi hladnjak.
