Sve je u brzini
Kako smo već spomenuli, SD kartice su jedan od standarda za prijenosnu pohranu podataka. Kao takav, postavlja neka pravila, pogotovo oko brzina prijenosa podataka kojima se, naravno, i natječu.
SD kartice trenutno su najrasprostranjeniji standard za pohranu podataka. Riječ je o malenim karticama dimenzija 32 x 24 x 2,1 mm koje u sebi sadržavaju flash memoriju, kao i kontroler te ostale sekundarne komponente. Kartica sa strane ima i prekidač kojim je moguće onemogućiti slučajno brisanje ili pisanje na karticu.
No ni to nije bilo dovoljno malo za implementaciju u velik broj uređaja te je osmišljena kartica još manjih dimenzija za prijenosne uređaje poput mobitela ili akcijskih kamera. Riječ je o MicroSD formatu veličine svega 15 x 11 x 1 mm koji je namijenjen za malene uređaje.
No kako se tehnologija proizvodnje flash memorije i ostalih bitnih komponenti razvijala, tako je sama memorija unutar kartice fizički postajala manja. Tako danas većina SD kartica ima jedva četvrtinu unutrašnjosti popunjenu flash memorijom, dok je ostatak jednostavno prazna plastika koja omogućuje zadovoljavanje dimenzija standarda.
Neki proizvođači čak jednostavno stavljaju MicroSD kartice u SD oklope ili ih jednostavno prodaju kao MicroSD karticu i SD adapter kako bi bili kompatibilni sa svim uređajima. Možemo reći da između SD i MicroSD kartica nema nikakvih razlika u performansama, već se samo radi o kompatibilnosti sa standardima.
Količina memorije u karticama raste velikom brzinom, a cijene za kupnju istih sve su niže. Tako jednom kada kupite svoj novi uređaj, bio to mobitel, fotoaparat, kamera ili dron, vrlo je velika vjerojatnost da ćete probati uštedjeti kupnjom jeftinije kartice jer ionako sve imaju veliku količinu pohrane.
No upravo ovdje dolazi do problema. Glavni problem kod SD kartica nije sama količina pohrane, nego upravo i brzina prijenosa podataka koja uvelike varira od kartice do kartice, kao i među proizvođačima.
Naime, ako ste ikada vidjeli SD karticu, zasigurno ste vidjeli i ogroman broj utisnutih znakova na njenoj površini, koji, osim količine memorije, često kupcima ne znače puno. Ionako na kartici piše 128 GB pohrane i 90 MB/s, čemu onda svi ostali znakovi?
Problem koji nastaje sličan je onome koji imaju klasični tvrdi diskovi. Danas nije problem kupiti jedan disk standardnih dimenzija koji ima i do 16 TB pohrane. No veći je problem prenijeti te podatke na disk. Spor mehanizam ostao je kod prenošenja podataka brzinom od 200 do 300 MB/s, dok su moderni SSD-i bez problema u brzinama od 5000 MB/s, uz cijenu količine pohrane.
Tržište preferira brzinu nad količinom pohrane te su SSD diskovi tako sada daleko popularniji. SD kartice susreću se sa sličnim problemom gdje količina memorije neprestano raste, no brzine postaju izazov. Danas je već moguće kupiti MicroSD karticu zapremnine nevjerojatnih 1 TB, no popuniti ju podacima njenom maksimalnom brzinom traje poprilično dugo.
S druge strane, brzina kartice ima ogroman utjecaj na rad i responzivnost mobitela koji na njoj drži podatke. Brzina fotoaparata pri slikanju također ovisi o brzini kartice. Dok ima vlastiti međuspremnik, nećete moći gledati fotografije dok ih sve ne kopira na karticu, što može potrajati i oko minute.
Također, dok je međuspremnik pun, ne možete slikati. Kod snimanja videa nailazimo na slične probleme. Bitrate se odnosi na količinu podataka koja se prenosi, a o njemu ovisi kvaliteta videa. Video koji snimate daleko je veći od onog obrađenog kojeg streamate s neta te ako kartica nije u mogućnosti spremati video potrebnom brzinom, jednostavno ćete završiti s nižom kvalitetom ili uopće nećete moći snimati, primjerice, u 4K kvaliteti, što uključuje i snimanje dronovima.
Tako dolazimo do zaključka da je brzina čitanja i pisanja na SD kartice daleko bitnija od apsolutne količine memorije, iako i o njoj trebamo razmišljati. Upravo se radi zahtjeva snimanja videa započelo printati različite znakove na samim karticama kako bi kupci lakše znali kupuju li pravu karticu za sebe.
Vrijednosti brzine koje prodavači isprintaju na karticu odnose se na apsolutnu maksimalnu brzinu koju kartica može postići, poput brzina koje imaju i na SSD diskovima, no svi znamo da u stvarnom svijetu ta brzina u većini slučajeva ne može biti postignuta, već se odnosi na čitanje specifičnih velikih nekompresiranih serijskih podataka.
Tako osim maksimalne brzine, znakovi sa standardnima pomažu vam, na primjer, odrediti brzinu pisanja videa ili slika na karticu.
Dešifriranje
Prvi znak koji ćete najčešće vidjeti odnosi se na sam standard, to jest znak SD. Znak dolazi u više verzija: SD, SDHC, SDXC te SDUC. Oni se odnose na samu količinu podataka koja stane na SD karticu.
Tako SD ide na kartice do 2 GB (FAT12/16), SDHC (SD High Capacity) ide na kartice od 2 do 32 GB (FAT32), SDXC (SD Extended Capacity) označava kartice od 32 GB sve do 2 TB (exFAT), a te su najčešće korištene danas, pogotovo iz razloga što je trenutno maksimalan kapacitet na kartici 1 TB.
Najnoviji je SDUC standard koji je rezerviran za kartice od 2 do 128 TB(exFAT). Uz to, predstavljen je i novi “SD Express” standard koji bi koristio PCIe Gen3 i NVMe standard. On uz dosadašnje SD znakove dodaje “Express” kako bi se razlikovali od dosadašnjih.
Drugi znak koji ćete najčešće naći označava brzinu sabirnice u SD kartici. Riječ je o maksimalnoj mogućoj brzini, no u stvarnom korištenju će brzine biti niže te će ovisiti o nizu drugih faktora. High speed sabirnica nešto je stariji standard maksimalne brzine od 25 MB/s.
Nakon njega dolaze tri standarda od kojih su tek dva na tržištu. Riječ je o UHS-I maksimalne brzine od 50 do 104 MB/s, UHS II s brzinama od 156 MB/s u Full Duplex načinu rada ili čak 312 MB/s u Half Duplex načinu rada.
Nakon toga imamo UHS-III standard koji još nije viđen “u divljini”, a pružat će Full Duplex brzinu od 312 MB/s te Half Duplex brzine do čak 624 MB/s. Kako smo već spomenuli, tu je i novi “SD Express” koji će koristiti PCIe Gen.3 standard te mu je maksimalna očekivana brzina 985 MB/s.
No ovdje dolazimo i do prvog fizičkog limita. UHS-I i stariji standardi imali su 9 pinova (8 na MicroSD karticama), a UHS-II i noviji standardi dodaju još jedan red pinova (8 na SD i 9 na MicroSD karticama) te zahvaljujući njima dobivamo veće brzine čitanja i pisanja.
I dok su ove nove kartice kompatibilne sa starijim čitačima i uređajima, samo noviji specijalni čitači koji imaju ekstra pinove mogu postići reklamirane brzine. Kod UHS-II i UHS-III standarda, imamo Full i Half Duplex načine rada.
Kod Full Duplex načina rada, istovremeno je moguće čitati i pisati označenom brzinom, to jest podaci mogu ići u oba smjera. Kod Half Duplex rada brzina je duplo veća, no u jednom trenutku može slati podatke samo u jednom smjeru.
Naravno, to ne garantira da će i stvarna brzina biti tolika jer ona ovisi o drugim komponentama osim sabirnice.
Standardi brzine
Za brzinu pisanja na karticu imamo još tri standarda: Speed Class s brojem 2, 4, 5 ili 10 u krugu, zatim UHS Speed Class s oznakama U1 i U3 (broj se na znaku nalazi u slovu U). Zadnji je Video Speed Class koji se nedavno počeo primjenjivati, a označava se s V6, V10, V30, V60 i V90.
Brojevi kod sva tri standarda označavaju istu stvar, a to je minimalna garantirana brzina pisanja na karticu u megabajtima. Tako Class10, U1 i V10 znače istu stvar, to jest garantiraju da kartica koju kupujete u svakom trenutku ima brzinu pisanja od barem 10 MB/s, što je bitno, primjerice, za snimanje videa.
Tako dok proizvođači često pišu maksimalne brzine, ovi standardi označavaju garantirani minimum, a vidimo da je razlika između minimuma i maksimuma poprilično velika. Naravno, već V10 zadovoljava 4K standard, no bitrate, a time i kvaliteta samog videa bit će poprilično niski.
Najbolje je provjeriti bitrate koji vaš uređaj za snimanje zahtijeva te kupiti zadovoljavajuću karticu na temelju toga.
Sve te brzine su impresivne, no javila se potreba za još jednim standardom. Naime, kada gledate performanse nekog SSD-a, maksimalne brzine mogu biti impresivne, no tekst će vam često reći kako to neće imati velik utjecaj na rad računala.
Bitna stavka je IOPS, to jest performanse memorije kada se radi o puno malih podataka koji se konstantno pišu, brišu ili čitaju, to jest bitni su rezultati diska kod miješanih zadataka. Isto tako onda dolazimo i do MicroSD kartica koje se koriste u mobitelima.
Njima nisu toliko bitne maksimalne brzine, koliko IOPS performanse radi responzivnosti aplikacija i općenitog rada. SD standard napravljen je i za ovu namjenu, a nazvan je “Application Performance” u dvije klase: Class1 (A1) ima i oznaku A1 na MicroSD kartici te označava da kartica imam minimalne performanse čitanja od 1500 IOPS, performanse pisanja od barem 500 IOPS te minimalnu brzinu sekvencijalnog pisanja od 10 MB/s.
Druga klasa ima Class2 (A2) oznaku te minimalnu brzinu čitanja od 4000 IOPS, a pisanja od barem 2000 IOPS, dok je minimalna brzina sekvencijalnog pisanja i dalje 10 MB/s. Ovime se osigurava da kupac može lakše odrediti pravu MicroSD karticu koja će imati zadovoljavajuće performanse jednom kada radi u mobitelu i s podacima od aplikacija.
Ovo su svi trenutni standardi. Kao što vidimo, većinom se fokusiraju na brzinu, a kako vidimo po tablici, brzina uvelike ovisi i o konačnoj cijeni kartice. Od UHS-I kartice koja može pohraniti 512 GB memorije i košta oko 1000 kuna, do UHS-II kartice s višim brzinama za istu cijenu možete dobiti svega 64 GB memorije.
Naravno, što se ozbiljnije bavite fotografijom ili snimanjem videa, to vam je i brzina pohrane bitnija, ali i garancija minimalne brzine koja se itekako naplaćuje. Tako sljedeći puta kada vam zatreba SD kartica, svakako imajte na umu za što ćete ju koristiti kako biste mogli kupiti onu adekvatnih performansi.
