Kad danas pogledam neku seriju ili film iz osamdesetih godina, ne mogu vidjeti scene kako u tom retro svijetu tada intenzivno koristimo računala u osnovnoj školi. Nitko baš to ne spominje niti u jednoj sceni.
Malenom čovjeku, odnosno djetetu, potrebno je malo da mu se neki događaj ili sjećanje na nešto usječe duboko u biće, što će ga kasnije u životu odrediti ili inspirirati.
Kad upoznajemo prve prijatelje u životu s kojima ćemo dijeliti prve igračke i slinu na njima, uvijek imamo neki strah da ih ne izgubimo. Zapravo na to i ne utječemo puno. Roditelji se odsele u drugi dio grada i presele vas u drugi vrtić, dođe škola i opet neki novi stvorovi pored vas s kojima morate dijeliti dan.
Ovo ljeto sam puno prtljao po raznim alatima koji koriste AI, a koji su zamišljeni da bilo kojem korisniku potpuno oslobođenom od talenta za bilo što u svom životu isporuče čudo od sadržaja. Snimanje, pisanje, čitanje, slaganje, rezanje, kraćenje, produljivanje čega god vam padne na pamet. Rješenja su na svega dva-tri klika.
Kada dođe trenutak u kojemu treba napisati uvodnik za jubilarni broj, to zaista nije teško. Što god napišeš, čini ti se da je epski bitno za tebe samog kao osnivača i glavnog urednika ili za tvoje čitatelje koji te vjerno prate 30 godina ili pak za samu redakciju koju stalno tjeraš da podigne letvicu i odskoči u stvaranju sadržaja još više negoli su uspjeli prošli put.