Veličina je bitna
Kod UHD televizora, kao i kod bilo koje druge rezolucije na prikaz slike najviše utječe kvaliteta panela, njegovo osvjetljenje te tehnologije prikaza boja i kontrasta. Za potpuni doživljaj visoke rezolucije jako je bitna i veličina ekrana, a s obzirom na veliku raznovrsnost modela, tu je i cijeli niz drugih tehnologija.
Kod UHD televizora glavni feature je rezolucija ekrana, no ipak tih 3840 x 2160 piksela neće biti dovoljno samo po sebi. Pa, kako se snaći u šumi marketinških pojmova koji skakuću po kutijama u kojima stižu televizori? Multi Color Enrichment, Wide Color Gamut, Local Dimming, HDR, Pure Colour, Ultra Luminance, 3D Colour Mapping i drugi izrazi daju nam do znanja kako će vaš panel prikazati nevjerojatne boje i kontrast, učiniti to velikom svjetlinom, a da je pritom crna stvarno crna.
KAD ĆE DVB-T2? Možda možemo nagađati kako će 2019. ili 2020. godine u Hrvatskoj započeti emitiranje digitalnih programa na DVB-T2 frekvencijskom opsegu te će H.265 mogućnosti dekodiranja slike biti obavezne. Naime DVB-T2 signal uvjetuje H.265 / HEVC kodiranje što pogoduje bežičnom prijenosu slike, no prelazak na DVB-T2 standard za emitiranje zemaljske televizije neće se dogoditi prije 2019. jer tada ističu dozvole za zakup frekvencija na DVB-T frekvencijskom opsegu.
Iza izraza postoji i tehnologija, a mi ćemo baciti oko na najznačajnije na koje bi trebali obratiti pozornost. Prije svega krećemo od matrice ekrana koja je na našem testu pola-pola između IPS modela i VA (Vertical Alignmen) panela. Potonji ima odličan kontrast i prikaz boja te svjetlinu i dublji prikaz crne, ali performanse se degradiraju pomicanjem od idealnog frontalnog kuta gledanja. Iako ima neke mane, slika je kontrastnija nego kod IPS-a, pa čak i high end modeli primjerice kod Samsunga idu s ovom matricom
IPS s druge strane zadržava bolje kvalitetu prikaza, njegovi kristali se strujom zadržavaju na mjestu i nema tog gubitka zbog kuta gledanja. Mana je kod IPS-a veća potrošnja struje, no kod ovih LED modela, potrošnja nije velika i ide do 95 W, a u stanju mirovanja je minimalna.
Kad je Cloud nepoželjan
Osim izbora matrice, na testu smo imali i dvije vrste pozadinskog osvjetljenja Edge i Direct LED. Kod rubnog LED osvjetljenja svjetlost se emitira s rubova ekrana, dok samo ime kaže da je druga opcija smještaj ledica kroz cijeli ekran, čime se u teoriji osigurava bolja svjetlina i općenito performanse, pogotovo što se tiče uniformiranosti prikaza. Kao posljedica pozadinskog osvjetljenja, na televizorima se zna događati clouding efekt koji je zapravo probijanje svjetla kroz panel. Edge LED „krvari“ najčešće po rubovima ekrana, dok se pojave bijelih oblačića kod Direct LED-a mogu javljati po cijeloj površini. Modeli na testu nisu imali izražene ove negativne efekte, a za to je zaslužna još jedna tehnologija koju gotovo svi proizvođači navode. Radi se o Micro dimmingu odnosno, površina ekrana se podijeli na puno manjih okvira koji tada svaki za sebe upravljaju osvjetljenjem čime se dobiva na preciznosti prikaza crne i boljoj uniformnosti.
SCREEN SHARING: Uparivanje preko Miracasta i DLNA je izvedeno odlično, a sažetke NBA lige nisam morao gledati na mobitelu
S obzirom da se radi o UDH modelima, treba nekoliko riječi posvetiti i idealnim veličinama. Prema THX propisima pravilna udaljenost za gledanje UHD ekrana od 55 inča je do 2,1 metra, pa niti veliki ekran nije prevelik za male sobe. Posljedično, na 40 inčnom ekranu na 3-4 metra udaljenosti vaše oko neće vidjeti kod svih sadržaja razliku između Full HD i UHD sadržaja. Ideja je za UHD ekran imati i što veću dijagonalu kako bi detalji u novom filmu zasjali. Kod sportskih natjecanja (ako negdje uspijete naći prijenos, svaka čast) situacija je drugačija i one pružaju i na manjim ekranima bolji doživljaj. Shodno tome, ovi ekrani nisu preveliki da bi ih se koristilo umjesto monitora za gaming. Za ostale računalne aktivnosti koje uključuju puno teksta i čitanja i dalje preporučamo klasične monitore. O samom gamingu na UHD telkama imamo poseban dio u temi.
HDR
Osim visoke rezolucije, jedna od najznačajnijih novina u svijetu televizora jest HDR za koji postoje Dolby Vision i HDR10 standardi. HDR (High Dynamic Range) služi kako bi dobili veći raspon boja te veći kontrast i svjetlinu ekrana.
HDR10 nalazi se u gotovo svakom 4K TV uređaju. On je besplatan standard koji koristi 10-bitnu boju. Dolby Vision koristi čip proizveden u Dolby Labs tvrtki koja drži licencu za Dolby Vision te ga proizvođači TV uređaja moraju platiti. Manje je zastupljen, no za razliku od HDR10, Dolby Vision koristi 12-bitnu boju.
Trebate znati da je većina 4K Blu-Ray naslova izdana u HDR10 standardu, dok su samo poneki izdani u Dolby Vision standardu. PlayStation 4 Pro koristi HDR10. Osim navedenih, HDR možete gledati s Netflixa ili Amazon Videa. Zemaljska/satelitska televizija za sada ne koristi HDR jer za to još ne postoji adekvatna tehnologija.
Oznaka HDR, HDR10 ili Dolby Vision na TV uređaju ne znači da ćete vidjeti HDR sliku, nego samo da je uređaj sposoban prikazati HDR sadržaj. No, kako bi stvarno mogli vidjeti taj povećani dinamički raspon boja i kontrasta, morate imati i ekran certificiran za HDR. Trenutno se takvi ekrani označavaju s Ultra HD Premium oznakom. Ona govori da će ekran stvarno imati veliki dinamički raspon svjetline. No nisu svi proizvođači odlučili platiti certifikat Ultra HD Premium te neki televizori, iako su sposobni prikazati veliki dinamički raspon, neće imati Ultra HD Premium certifikat.
Izostanak aduta
Svake generacije svjedočili smo rastu i razvoju pametnih sustava, a dojam nakon ovog usporednog testa je da su proizvođači prikočili, odlučili se za manje kvalitetnijih aplikacija i fokusirali se na privlačnija i jednostavnija sučelja. Tu se u prvom redu ističu LG i Panasonic, dok je slična navigacija, ali manje vizualno atraktivna kroz Samsungov Tizen. Sva tri imaju solidnu ponudu, LG je nekako najpotpuniji sa svojim Web OS 3.0 sustavom i što se tiče funkcionalnosti i broja aplikacija. Svidjela nam se game streaming usluga Gamefly, a tu su i aduti poput sveprisutnog Netflixa, ali i Amazona, HBO To Go i drugih. Samsung je tu negdje. O subjektivnim preferencijama ovisi koji će vam se sustav više svidjeti, nama je Web OS 3.0 bio malo ispred Tizena. Odličan je i Panasonicov Firefox OS, ali je za nijansu slabija ponuda aplikacija. Philips je najviše razočarao, jer nam je umjesto odličnog Android TV-a stiglo okljaštreno pametno sučelje s puno ograničenijim izborom aplikacija. Grunding je stigao do četvrte iteracije svog pametnog sučelja koje nije tako intuitivno i razigrano, ali izborom aplikacija ne zaostaje previše. Svi imaju tehnologiju dijeljenja zaslona s mobilnim uređajima što funkcionira prilično dobro.
HDMI 2.0
UHD rezoluciju slike moguće je prenijeti putem HDMI standarda 1.4, no video ostaje limitiran na 30 Hz. Da biste dobili
50 Hz ili 60 Hz osvježavanja, potreban vam je HDMI 2.0 izvor slike (player, igraća konzola, poneki Android boxevi i sl.) te naravno osnovni zahtjev je podrška samog TV-a. Prvi 4K TV-i nisu imali HDMI 2.0 standard, no danas se za to više ne morate brinuti jer čak i modeli u nižoj srednjoj i ulaznoj klasi posjeduju najnoviju HDMI 2.0 inačicu. Ukoliko želite koristiti TV kao računalni monitor onda vam je ovaj podatak posebno važan obzirom da DisplayPort sučelje na TV-ima uglavnom ne postoji. Prije toga obavezno provjerite ima li vaša grafička kartica podršku za HDMI 2.0, a to sučelje imaju novije kartice.
BLUETOOTH: Samo su dva televizora opremljena ovom tehnologijom. Zato Wi-Fi imaju svi modeli
Cijela industrija se u proteklih nekoliko godina okrenula uslugama za VOD streaming (Netflix, Amazon Instant Video, Hulu, Vudu, Sling, iTunes...) što je vidljivo i na sučeljima testiranih televizora. Da bi se taj silni video materijal efikasnije prenio, stigao je novi kodek. HEVC (H.265) ili High Efficiency Video Codec, kako mu i ime govori, daleko je efikasniji po tom pitanju i štedi otprilike 40 do 45 posto „prometa“ u odnosu na H.264. Vjerojatno već pogađate, to znači da morate imati hardversku podršku na TV-u ili multimedijskom playeru kako biste mogli gledati video kodiran novim kodekom. Svi televizori stigli su s ovim kodekom. HEVC video može sadržavati 10-bitnu informaciju o boji te time dobivamo puno glađe prijelaze u nijansama. Video datoteka kodirana u H.264 otprilike je dvostruko veća od videa kodiranog H.265 kodekom, makar ovo ne mora u svim situacijama biti točno, tj. ovisi o bitrateu same videodatoteke. Osim toga, H.265 kompresija koristi mnogo veći broj vektora za opisivanje slike, što donosi oštriji izgled slike, pogotovo na dijelovima koje je lagano opisati vektorima. H.265 koristi 35 vektora u odnosu na H.264 koji koristi samo njih 9.
Što je UHD a što 4K?
Tehnički, UHD i 4K nisu identični nazivi za istu rezolucije. Rezolucija 4K znači kako horizontalna rezolucija mora iznositi 4000 piksela (odakle i naziv 4K). Sukladno dogovoru kinoindustrije (DCI) koja za projekciju koristi uglavnom widescreen odnose stranica u omjerima 2,39:1 ili 1,85:1, raspoložive su rezolucije 4096 × 1714 i 3996 × 2160. Iako ova druga strogo gledano nema 4000 piksela (nedostaju 4 pikesela) ulazi u spomenutu DCI kategoriju.
REZOLUCIJE: Kratki vizualni vodič kroz rezolucije. S UHD-om dobivate četiri puta veću rezoluciju od Full HD
No samo je jedna DCI - 4K nativna rezolucija, ona od 4096 × 2160. Obzirom da ona diktira i drugačiji omjer stranica 1,90:1 (19:10) odnosno 17:9, nećete je naći među raširenim komercijalnim televizorima (iako postoje) ili monitorima. Oni su rezervirani isključivo za profesionalnu primjenu kod montiranja, editiranja i slično. Svi ostali televizori i računalni monitori u 16:9 omjeru stranica (dakle praktično svaki TV koji možete kupiti) ima UHD rezoluciju koja iznosi 3840 x 2160 pikslea, dakle horizontala im ne prelazi 4000 piksela.
