Tehnologija
6 mobitela - 5 čipseta
Neke stvari su se spram prošlogodišnje usporedbe promijenile, a neke nisu. Minula su vremena strelovitih skokova u performansama, kao i većem napretku u ekranskoj tehnologiji. Iako u ovoj generaciji imamo neke eksperimente, poput 4K ekrana i modularnosti, njihov koncept i nije izveden najuspješnije. Čini se da se proizvođači vraćaju i nekim starim igrama, ponajviše nadmetanjem konkurencije, koja naravno, potiče inovativnost, no i proizvede pokoji neuspjeli koncept. No, bitno je da se staza prvo utaba, kako bi se njome moglo bolje i uspješnije proći.
QHD i 4K
Ekrani su u ovogodišnjim flagshipovima i dalje ostali na pomalo pretjeranoj QHD rezoluciji. U usporedbi s Full HD panelima, razliku i ne primjećujemo, no ono što više primjećujemo je napredak u kvaliteti prikaza boja. Ovogodišnji paneli su još za notu vjerniji i izražajniji, a možemo primijetiti da je i maksimalna razina osvjetljenja nešto bolja. HTC kao i obično ima jedan od najboljih LCD panela na tržištu, koji iako je nešto vjerniji, nije toliko izražajan kao sAMOLED sa S7. Panel sAMOLED je i nešto jačeg osvjetljenja, dok su tamniji tonovi van konkurencije. To je i logično, ako se prisjetimo načina rada AMOLED ekrana, koji u potpunosti isključuju piksel kada treba pokazati crni ton. Unatoč toga panel na HTC 10 dolazi opasno blizu AMOLED panelima, s tek malim light bleedom oko rubova. Drugi pak ekrani nisu u istoj lizi, no ipak nisu toliko daleko kao spram prošlih generacija. Taman ekran LG-ja G3 je samo neugodno sjećanje, budući da G5 djeluje dramatično bolje. Ekran na G5 je i atipično trendovima, manji spram prethodnika, tako da nam se QHD rezolucija čini još više pretjeranom. Krajnje pretjerivanje je pak sa Sonyjevom Xperijom Z5 Premium koja sadrži 4K ekran. Kažemo pretjerivanje, budući da se prikaz na ekranu renderira u Full HD rezoluciji, osim kada se pokrene 4K video ili pregledavaju slike. Mnogo je logičniji izbor na Xperiji X i Huaweiju P9 koji sa svojom Full HD rezolucijom postižu dobar balans oštrine i štedljivosti baterije.
Modularnost: LG je s modelom G5 krenuo prema modularnom dizajnu koji se može nadograđivati
Stagnacija baterija
Kada smo već spomenuli baterije, trebamo ponovno izraziti negodovanje sporim napretkom razvoja tehnologija baterija koje svoj fizički kapacitet povećavaju samo u skladu s povećavanjem ekranskih panela i kućišta mobitela. Istina, čipseti su sve štedljiviji, no apetiti korisnika su sve veći i veći, a Google nameće automatizacije i praćenja koja u pozadini lagano ali sigurno jedu kapacitet. Dolaskom novijih verzija Androida, pozadinsko trošenje baterije je sve bolje i bolje, no ipak, nije na zadovoljavajućoj razini. Međutim, gledamo li prošle testove, današnji flagshipovi postižu mnogo bolje rezultate u autonomiji nego prošle generacije. Ako odemo u daleku prošlost, dolaskom prvih AMOLED panela aktivno korištenje mobitela bi bilo ograničeno na jedva 1,5h dok danas, uz 1,5h korištenja možemo i pregrmiti 2 dana bez punjača.
SNAGA: Razlika u brzini punjenja se može zahvaliti većoj protočnosti USB Type C standarda
Bez problema u mraku
Konačno! I zatvorenih očiju možemo umetnuti punjač u mobitel, bez da smo pobornici kompanije iz Cupertina. Sve zahvaljujući USB Type C utoru. Utor je, kao i Appleov lightning kabel reverzibilan što znači da ga ne možemo umetnuti na krivu stranu. Type C može i prenijeti mnogo više struje, stoga je i punjenje baterije dramatično ubrzano. Usporedimo li samo u grubo mobitele s 3.000 mAh i micro USB punjačem, punu bateriju od 5-100% možemo očekivati za 2,5 - 3h, ovisno o tome što mobitel radi dok se puni. Kod USB Type C punjenja istih 5-100% kapaciteta možemo postići u dramatično kraćem roku, u samo 45 minuta. Pritom treba istaknuti da se do otprilike 90% kapaciteta dolazi mnogo brže, u oko 30-ak minuta, dok se zadnjih 10% nadopunjava nešto sporije. Nedostatak takvog punjenja je nešto veće zagrijavanje kućišta, što pak nešto jače zagrijava bateriju, što pak označava nešto kraću dugovječnost hardvera. Međutim, širokih ruku očekujemo širokopojasnu primjenu USB Type C standarda, koji može provesti čak 100 W, čime je moguće i punjenje nešto ozbiljnijeg hardvera, poput laptopa. Dominacija Type C-a uistinu i dolazi, a s nestrpljenjem iščekujemo mainstreamizaciju standarda, zbog kojeg ćemo u životu morati nositi samo jedan punjač.
PROŠIRIVA MEMORIJA: Svi mobiteli na testu posjeduju i mogućnost proširivanja memorije, čak do 200 GB, što ne bismo mogli reći za prošlogodišnje modele
Megapikseli u drugom planu
Pogledamo li neke prošle generacije flagshipova i marketing koji ih okružuje, odmah je jasno da su proizvođači objeručke prihvatili utrku megapiksela, nadmetajući se samo kvalitetom fotografije na papiru. Iako je HTC prvo pokrenuo trend manjeg broja megapiksela, uvodeći novi (marketinški) pojam ultrapixel, implementacija i nije bila najbolja. 4 megapiksela, unatoč većoj veličini pojedinog piksela, nisu davali zadovoljavajuće rezultate. Kako sada stvari stoje, optimalan broj megapiksela spram veličine pojedinog piksela leži na negdje oko 12-16 MP. Većina modela na testu i lebdi oko tih brojki, dok Sony i dalje gura svoje Exmor senzore od 23 megapiksela, koji su u jednoj ili drugoj formi, debitirali u Z5 liniji, gdje su kamere bile kompletna renovacija spram 20,7 megapikselnih senzora sa Z1, Z2 i Z3. Ove godine se i ideja dvostrukih kamera, inače HTC-ova fora s M8, pojavljuje u raznim formama. LG G5 sadrži dvije stražnje kamere, jednu uskokutnu sa 16 megapiksela, za detaljne fotografije objekata u daljini, dok se za blizinu može koristiti širokokutna, fisheye, leća ispred 8 megapikselnog senzora. Huawei pak također ima dvije kamere, s jednakim brojem megapiksela, 12, no drugoj kameri nedostaje Bayer filter. Zbog nedostatka filtera, druga kamera ne može uhvatiti boje svjetlosti, no zauzvrat može uhvatiti puno više svjetla, čak 3 puta više, čime je fotografiranje u uvjetima lošijeg osvjetljenja nešto bolje. Softver kamera je također znatnije unaprijeđen pa tako svaki od modela nudi ručni mod ugađanja parametara fotografiranja, što će obradovati hobby fotografe.
FINGERPRINT: Senzor otiska prsta zastupljen je na svakom od mobitela u testu
Sljezov kolačić
Iako mu naziv preveden na hrvatski i nije nešto ukusan, Android Marshmallow, zastupljen kod većine modela na testu je itekako sladak. Dizajn je tek pomalo unaprijeđen, no to i nije nešto što bismo mogli istaknuti u ovoj usporedbi, budući da niti jedan mobitel ne pogoni vanilla verziju Androida. S velikom dozom sreće možemo pak izvijestiti da su zahvati na Androidu u ovoj generaciji nešto manji, pogotovo u slučaju HTC-a. EMUI UI na Huawei P9 je pak potpuna suprotnost. Gledajući površno, za Huaweijevu prilagodbu Android OS-a bismo teško mogli zaključiti da se radi o Androidu. Najveći indikator je pak Google Play Store koji nam odmah otkriva da se ipak radi o mobitelu koji pokreće Googleov mobilni OS. Samsung i LG su također napravili veći iskorak te su prilagodbe sustava sveli na veoma nisku razinu, usporedimo li ih s prethodnicima. Nestali su šareni UI elementi, a sustav, u nedostatku prikladnijeg izraza, djeluje mnogo odraslije. Odrastao je pak i Sonyjev Android, koji već dulje vrijeme ima odličan odnos prilagodbi i jednostavnosti, bez utjecanja na funkcionalnost. Bitnije su promjene pak „pod haubom“. Android Marshmallow implementira neka iznimno bitna rješenja, poput Doze modea, na kojeg proizvođači modela ne mogu utjecati. U suštini, Doze mode Android sustav dovodi u stanje hibernacije, u kojem preko noći kada mobitel ne diramo, dakle u standbymodeu, potroši tek oko 1-3% kapaciteta, dok bi starije verzije mogle potrošiti i povelikih 15-25%. App standby je funkcija o kojoj se mnogo ne piše, no ona je u esenciji, službeni Greenify Android sustava, poznat korisnicima koji rootaju svoje modele. App standby automatski prepoznaje aplikacije koje se nisu koristile dulje vrijeme te ih postavlja u prisiljeni deep sleep, čime im onemogućuje pristup resursima mobitela, a time i najbitnije, bateriji.
Android 6.0 sa sobom dovodi i sigurnosne napretke, poglavito u vidu per-app permissionsa. U prošlim verzijama Androida, korisnik je morao potpisati ugovor s vragom te aplikaciji dati puni pristup svemu što ona zahtijeva, neovisno o tome da li ona uistinu i koristi taj element. Primjerice, u našem korištenju Androida susreli smo se i s wallpaper aplikacijama koje su tražile pristup našoj kameri, mikrofonu i lokaciji. U novijem Androidu korisnik ne mora dati nikakve dozvole pri instalaciji aplikacije već kad aplikacija prvi puta zatraži pristup, primjerice mikrofonu, korisnik unutar malenog popup prozora mora dozvoliti pristup.
Sve ostalo
Po prvi puta nakon duljeg vremena u testu imamo samo modele koji imaju proširivu memoriju. Čak se i Samsung, koji je u prošloj generaciji odustao od proširive memorije, opametio te korisnicima ponudio jedan od glavnih argumenata za kupnju spram modela na drugim operativnim sustavima. S Androidom 6.0, proširena je i funkcionalnost proširive memorije, stoga se memorije microSD kartice može „posvojiti“ (da, to je službeni naziv), te njen kompletni kapacitet iskoristiti kao da se radi o internoj memoriji. U praksi, rješenje je relativno dobro izvedeno. U našem testiranju, nismo se suočili s nikakvim usporavanjima niti problemima, no s prvim umetanjem u uređaj, kompletna memorijska kartica se formatira. Izvlačenje memorijske kartice tokom korištenja može i rezultirati korumpiranjem podataka, na što treba definitivno misliti.
Svi modeli na testu posjeduju i čitače otiska prsta, a implementacija čitača je više-manje svuda jednaka, budući da Android 6.0 posjeduje i nativan API za otiske. Time je očitavanje na svim mobitelima veoma slično, a funkcionalnost jednaka. Možemo otiskom samo otključati ekran, no i dalje ne možemo unositi passworde ili zaključavati aplikacije dodirom na tipku.
