Što to, u vremenskoj liniji prosječnosti života milijardi ljudi koji su nastanjivali planetu, znači prvo paljenje vatre u pećinama prije 125.000 godina?
Početak godine je kao i početak dana, uvijek dobra prilika da si dopustimo da nas obuzme optimizam da će baš ovo razdoblje pred nama biti posebno i bolje nego ono koje ostavljamo iza sebe.
Bar jednom ste gledali film, seriju ili bar igrali igru u kojoj neki opaki virus u vrlo kratkom roku baci civilizaciju na koljena i vrati je tisuću godina unatrag na razinu kada se baš svaki dan, a nekad i noć, ljudi bore da osiguraju preživljavanje sebi i svojim bližnjima.
Borba za slobodni četvorni metar u stanu kako bi pobjedonosno položio svoj laptop i na trenutak oteo dio Internet bandwidtha ukućanima da se spojim na redakcijski VPN i napišem uvodnik postala mi je rutina. Vjerojatno baš svima. Ne samo Hrvatskoj, već čini se cijeloj planeti. Nikad nisam kao i vi doživio da se život ljudi na ovoj našoj planeti zaustavi gotovo istovremeno i gotovo na svim kontinentima. Kao da smo svi stavili život na čekanje.
Neka istraživanja govore da je potrebno tek 21 dan da usvojimo neku novu rutinu, ali i dva mjeseca da to postane i stalna navika.
Jedno od najvažnijih i najcjenjenijih zanimanja u ranom srednjem vijeku nije bio tamničar, pa niti krvnik, lovac na vještice ni kovač mačeva ili pak sakupljač ljekovitog bilja.
Kada sam bio mali čovac i tek krenuo u školu, moja obitelj je imala mali žuti gumenjak od svega nekoliko metara s malim bijelim Tomos vanbrodskim motorom. Sve to zajedno s veslima, sidrom i rezervoarom svako ljeto stalo je na mali željezni krovni nosač malenog golfa kada smo krenuli put Jadrana.
Mnogi koji su bili klinci u osamdesetima sjećaju se koliko je frustrirajuće bilo pohranjivati glazbu i igre na audio kazete, male plastične kutijice s namotanom vrpcom na kojoj je bio magnetni zapis.
Pamtim samo lijepe stvari. Kaže stih jedne pjesme. Evo, čak ću i ovu koronu pamtiti jer ne moram putovati po raznim konferencijama pa se mogu opet malo igrati. Video igre.
Svakoga bar jednom u životu pitaju da im nacrta ili napiše u školskom sastavku, što će biti u životu kad naraste.
Oni koji zaista dobro poznaju put nastanka neke dobre ideje koja će na kraju postati novi privlačan inovativni tehnološki proizvod znaju da, osim tisuće utrošenih inženjerskih sati, iza svega toga zapravo stoji umjetnost.
Nakon svjetske premijere najnovije tehnološke zvijezde tvornice električnih bicikala Greyp, dobili smo ekskluzivno pravo da upravo taj najnoviji i to najjači model G6 prvi dovučemo sebi u redakcijski brlog i testiramo ga kako inače testiramo u VIDILAB-u svaki drugi hardver, bez asistencije službenih Greyp zaposlenika, onako sebi po volji i potpuno detaljno.
Priča moga ovomjesečnog uvodnika mogla bi početi ovako: „Po stanovima visokih zgrada u gusto naseljenom velegradu nekoliko je pronicljivih mladih ljudi postavilo wireless LAN routere. Zainteresirani prijatelji u drugim zgradama tog naselja nabavili su PCI kartice bazirane na 802.11b tehnologiji, što im je omogućilo da se povežu na formiranu LAN mrežu i dobiju svoju IP adresu...“
Ovaj mjesec je bio neočekivano zanimljiv. Prije nekoliko dana pozvali su nas u jednu veliku modernu tvornicu koja proizvodi „ono što se javno ne reklamira“, kako bismo vidjeli visokorobotizirani hi-tech sustav praćenja i označavanja proizvoda, od trenutka kada je biljka ubrana na nekom sunčanom polju, do trenutka kad ga ljubitelj udisanja dima (ne) odluči kupiti.
Puno me stvari više ne može iznenaditi, no moram priznati da me ugodno iznenadio komentator @NBAonTNT kada je tijekom komentiranja NBA utakmice njegova režija zamrznula sliku akcije Cleveland Cavaliersa u TV studiju.
Otkad se rodimo, netko brine o tome što ćemo raditi i od čega ćemo živjeti. Sanjarimo o poslovima koji možda neće ni postojati kad odrastemo. I onda se desi da radimo poslove koje nismo ni sanjali, ali ih radimo kao u snu. Neki u lošem, a neki, na sreću, u jaaako dobrom snu.
Čak i kad radimo posao koji volimo i živimo život kakav želimo, uvijek razmišljamo kako bi bilo dobro da se malo prošvercamo i uvalimo neke sitne poslove koji su nam postali bremeniti onima kojima to još uvijek čini zadovoljstvo. Ponekad nešto što smo voljeli raditi baš svaki dan sada radimo i pritom to više ne volimo. Radost je otupjela, a žar za svakodnevnim jutarnjim kuhanjem kave na vlastitom caffe aparatu izblijedjela je kao članska iskaznica kvartovske videoteke.
Iako je malo prohladno ljeto ove godine, sada ću vas ipak malo ugrijati. Zamislite da je ovo ljeto ipak nepodnošljivo vruće kao što je to bilo posljednjih godina, no vama to nije problem jer ste na odmoru u super hotelu ili apartmanu s odličnim i sofisticiranim klimatizacijskim sustavom koji možete kontrolirati preko vlastitog mobitela jer su klima uređaji zapravo dio IoT sustava.
Dobro, možda je naslov malo pretenciozan i u suprotnosti onom što globalno javno mišljenje govori o tom materijalu koji je obilježio prošlo stoljeće, ali trebao sam dobru uvodnu misao da vas uvedem u temu kojom smo se jako duboko pozabavili ovaj mjesec.
Prošlo je možda i 15-tak godina otkad me netko uspio nagovoriti da odem u zabavni park u kojem je ideja da dodirnete svoje granice straha od visine, poniranja i brzog uspinjanja.
Bio sam jako malen kada sam gledao svoj možda prvi SF, a ako izostavimo potpuno bizarni SF serijal Blekova sedmorka koji nam je tada bio jedino dostupan na javnoj televiziji, ovaj film otvorio mi je poglede na potpuno novi svijet. Bio je to film Dark Star.
Znate li da su u Americi, prateći važnost pojedinih patenata i inovacija koje su promijenile svijet, shvatili da su one na neki način grupirane u određenom vremenskom razdoblju kao da je jedna inovacija dovodila do druge.
Početkom godine osvanuo je na internetu urnebesno zabavan kratki video u kojem su dva 17-godišnja tinejdžera dobila zadatak da obave običan telefonski poziv klasičnim fiksnim telefonom s kružnim brojčanikom kakvi su do kraja 20-stoljeća bili na stolićima u hodniku u većini domova širom svijeta.
Svakim uvodnikom volim ispričati priču za koju mislim da će na zanimljiv način prenijeti sliku o nečemu što smatram najvažnijom temom mjeseca.
Prije nekoliko godina dok smo sjedili na kavi, prijatelj mi je ponosno pokazao svoj novi gadget, nekakvu narukvicu koja ga je zvučnim piskutavim signalima podsjećala da se nije dovoljno kretao ili mrdao svojim bucmastim udovima tog dana kako bi potrošio zacrtanu i željenu količinu kalorija i skinuo višak kila.
U vrijeme kada su na ovim prostorima vladali nevjerojatan entuzijazam i želja da se ostvari vlastiti poduzetnički san, sreo sam dvojicu zanesenjaka koji su odlučili napraviti jednu od prvih hrvatskih igara.
Ne volim kad dobijemo poziv na press konferenciju na dan kad zaključujemo novi broj, odnosno kad idemo u tisak, jer nam je tada svaka minuta vremenski vrijedna kao 5 „normalnih“ u ostalim danima mjeseca, kada živimo kao obični ljudi. Izostanak iz redakcije u to vrijeme jamčio je odgodu sastanka s krevetom do sitnih noćnih sati, kada obično već i pijetlovi spavaju.
Jedan me nedavni susret sa susjedom ispred redakcije podsjetio kako djetinjasti i radoznali um čovjeka može pokrenuti jednostavan tehnološki iskorak u područje koje je nekad bilo rezervirano samo za radnju SF filma, u kojemu umjetna inteligencija ugodnim humanoidnim glasom priopćava da će radi sigurnosti svemirske misije uništiti svaki živi oblik na svemirskom brodu kako bi spasila interese tvrtke koja ga je poslala u misiju. Ne oklijeva biti ljubazna i topla robotska riječ do samog kraja, kako god lošu vijest nosila putnicima.
Ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je na našim (tv) ekranima jedini dodir sa glamuroznim akcijskim serijalima, ali i susret sa cutting edge tehnologijama, bilo praćenje omiljene detektivske serije petkom, P(r)oroci Miamia, mogli smo vidjeti detalj koji će obilježiti novu važnu epohu u koju smo tada nesvjesno skliznuli.
Prošlo je 10 godina od kada je tek 140.000 mojih sunarodnjaka, pionira svekolikog napretka naše male zemlje koristilo web za kupnju nečeg sebi zanimljivog po što nisu željeli otići u trgovinu već su htjeli da im zadihani poštar dostavi pred vrata i razveseli ih žutim poštanskim paketom.
Mi ljudi sjeverne hemisfere imamo stalno potrebu pričati o tome kako nam je tehnologija pomogla da steknemo viši stupanj civilizacijskog napretka; te komforne pozicije koja nam osigurava da na zaostalu prošlost u kojoj smo koristili telefone s brojčanikom koji se okreće dok biramo brojeve i žicom koju vrtimo oko prsta dok razgovaramo, gledamo s prezirom.
Osobno, umjesto društvenih mreža više volim koristiti osobni kontakt da bih upoznao zanimljive ljude i u neposrednom druženju s tom osobom upiti posebnu i jedinstvenu energiju koju ta osoba ima i kojom zrači u prostor oko sebe. Čovjek poželi primiti svakodnevnu dozu takvog korisnog zračenja.
Prvi ljetni mjesec bio je prepun tehnoloških pojava i novotarija svake vrste, ali ne smijem zaobići temu koja je ipak digla najviše prašine na ulicama naših gradova. Uberizacija nas je nakon više od godinu dana od dolaska, konačno pogodila i najavila promjene koje nikoga neće ostaviti ravnodušnima.
Kad, ako ne sad i tko, ako ne mi? Poznata doskočica koja baš prigodno u ovom trenutku, dok pišem posljednji uvodnik prije ljetne pauze, slikovito nagovještava skoro spuštanje redakcijskih roleta s glasnim treskom i konačni odlazak u privremeni ljetni limb. Da, to je to. Planulo je sunce iznad naših glava dovoljno da poželimo malo snijega.
Kad su neki marketinški magovi počeli iz nekog, čini se ne prepametnog razloga, u prošlom stoljeću različitim generacijama dodjeljivati slova s kraja abecede, dajući im pritom egzotične znakove X i Y, slutili smo svi da će ubrzo doći i to zlokobno posljednje slovo Z.
Bio sam nešto bolestan u posljednje vrijeme, vjerojatno kao i mnogi od vas ove zime, te osjetio onu tupu nemoć kada vam razne uobičajene stvari, koje uzimate zdravo za gotovo, više nisu tako lako dostupne.
Dok lagano ispraćamo ljetno sunce najdužeg dana u godini i klizimo u najkraću redakcijsku noć u mislima mi je jedan veliki crveni zmaj kojeg znam za vjetrovitih dana vidjeti na savskom nasipu pored zagrebačkog mosta Mladosti.
Kakvo je samo svijet postao zbrkano mjesto. Naselili smo ga u velikom broju i ne mislimo stati na tome. Širimo si prostor tako što smišljamo virtualnu stvarnost, stvaramo umjetnu inteligenciju pa da netko razmišlja umjesto nas i izmišljamo samovozna vozila da nas netko vozi, a svemirske letjelice da umjesto nas osvajaju nove planete.
Kao i svaki mjesec povela se rasprava u našoj maloj ali moćnoj redakciji što je tehnološki događaj koji je obilježio protekli mjesec i moram priznati da je ovaj puta bilo nekoliko sjajnih događaja koji će zasigurno promijeniti naš svijet, a u dva takva događaja od mnogih drugih upleten je Elon Musk.
Mjesec iza nas bio je mjesec poznatih tehnoloških sajmova.
Prije nekoliko tjedana u našu redakciju skliznuo je iz poštareve sretne ruke mali Intelov paketić u kojem je bila još manja zelena pločica – mikrokontroler nazvan Genuino ili možda svima poznatiji kao Arduino.
Već smo se pomirili s činjenicom da novu godinu više tako i ne moramo zvati jer se već dovoljno stvari dogodilo u ovih mjesec dana da bi mogli bez problema napraviti jednu epizodu legendarnog History Channela.
Dok pišem ovaj uvodnik Sila se već probudila. Istina, neki bi da se ranije pridigla iz višegodišnjeg sna, a neki zagriženi fanovi da se nije uopće probudila jer misle da je zadnjom epizodom sve već bilo rečeno. Svršeno zauvijek.