HARDVER: Senzori (dimenzije, binning itd.)
Cijela priča počinje sa samim hardverom, točnije senzorom kamere u mobitelu. Točne specifikacije kamera većine mobitela lagano se mogu naći na webu, što uključuje i naše recenzije. Dugo vremena standard je bio oko 12 megapiksela na kamerama te se ova vrijednost smatra zlatnim standardom za mobilne kamere jer su slike zadovoljavajućih detalja i veličine za spremanje u memoriju.
Zadnjih nekoliko godina pojavila se „Pixel Binning” tehnologija na kamerama za mobitele, a samim time počeli su se javljati senzori od 48, 50, 64 ili čak 108 megapiksela. Čak se priča i o senzoru od 200 megapiksela koji bi mogao izaći na tržište već ove godine.
Veći brojevi su atraktivniji, svi volimo veće stvari, što znaju i u marketingu pametnih telefona, pa je rezolucija često ispisana i na samoj pozadini mobitela. No je li to i najbitnija stavka ili ipak valja pogledati druge strane priče. Dok megapikseli nude veću količinu podataka u obliku točkica koje senzor hvata, kvaliteta samih podataka na kraju dana igra daleko veću ulogu kod završnog proizvoda.
HTC, ako ga se sjećate, odlučio je krenuti na tu drugu stranu kod svojih mobitela, nudeći manje megapiksela, no zato poboljšavajući ostale specifikacije. Naravno, na promotivnim materijalima, konkurencija je samo morala napisati „12MP!”, dok je HTC morao imati cijelu web stranicu s objašnjenjima zašto je njihovih 8 MP konkurentno.
Danas senzori s velikim brojem megapiksela zapravo ne slikaju tako velike slike iz niza hardverskih razloga koji se vrte oko performansi i količine podataka. Ovdje pomaže već spomenuti Pixel Binning, odnosno tehnologija koja na samom senzoru „povezuje” susjedne piksele tako da se oni ponašaju kao jedan veći.
Standardno se povezuju susjedna četiri piksela, no Samsungovi 108-megapikselni senzori povezuju čak susjednih devet piksela. Jednostavnim dijeljenjem dobivamo ponovno činjenicu da svi ti senzori standardno na kraju dana proizvode slike od otprilike 12 megapiksela.
Većina brandova će vam naravno dati i opciju slikanja punim senzorom, no uglavnom se gase ostale softverske opcije poput HDR-a, pa slika često ne ispadne oštra kao 12-megapikselna verzija jer hardver u većini slučajeva jednostavno ne može obraditi takve slike dovoljno brzo, a konačni rezultati nisu idealni ako nema dovoljno svijetla jer se ipak sada slika vrlo malenim pikselima. Dakle, osim broja piksela, iznimno je bitna njihova veličina koja čini ogromnu razliku u večernjim fotografijama.
Selfie kamere generalno imaju malene senzore i koriste se softverom za dobivanje oštrine. Stoga ako je ikako moguće, koristite stražnju kameru za daleko bolje slike.
Veličina piksela mjeri se u mikrometrima, odnosno mikronima, a površina se naravno povećava Pixel Binningom. Uzmimo za primjer kamere Motorole Edge 30 Pro koju koristimo za dobar dio testiranja. Ima dvije kamere od 50 megapiksela, a riječ je o glavnoj širokokutnoj kao i ultraširokokutnoj kameri. Glavna kamera ima senzor čiji pikseli imaju veličinu od 1.0 µm dok ultraširoka kamera ima piksele veličine 0.64 µm.
Samim time vidimo da ultraširoka kamera ima značajno manji senzor, pa će se to odraziti i na rezultate slikanja. Tome naravno postoji razlog o kojem ćemo u slijedećem dijelu. Uz veličinu piksela raste i sama veličina senzora koja se također često prikazuje kao razlomak od inča te, jednostavno, što je djelitelj veći, to je dijagonala senzora manja, pa su i rezultati slikanja lošiji. Ovdje naravno veliku ulogu igra i sama kamera zbog leća koje se u nju ugrađuju.
Kod biranja novog mobitela svakako obratite pozornost na veličinu samog senzora kakav se primjerice koristi na novoj Motoroli Edge 30 Pro.
Optika/leće
Druga strana izazova kod kamera mobitela same su dimenzije oko kojih se može raditi. Što je senzor kamere veći, leća ispred njega također mora biti veća. Dok glavna ultraširoka kamera u prosijeku može pokriti najveći senzor, ako želite ultraširoku kameru, treba vam više prostora za leću koja je često i primjetno zakrivljena, pa se dimenzije samog senzora često moraju smanjiti kako bi sama kamera stala u mobitel bez da značajno viri van. Ista priča je u suprotnom smjeru gdje se za zoom kamere ponovno mora imati više same optike koja će obaviti zumiranje ispred samog senzora
Veliki senzori i optika unutar kamera mobitela zahtijevaju puno prostora, pa su generalno bolje kamere često i veće.
Što je senzor veći, leće ispred njega moraju biti veće te jednostavno nema mjesta za više od otprilike 3× zooma u standardnom dizajnu, a već tada je senzor poprilično malen. Ovdje su proizvođači počeli implementirati takozvane periskopske kamere jer se optika provlači ispod površine mobitela i sam senzor je često više od centimetra u neku stranu, dalje od samoga vidljivog otvora, te se prostor koristi za samu optiku kojom se dobiva i do 10× zoom bez digitalne asistencije, a senzor može biti veličine kao kod standardne 3× zoom kamere.
Periskopske kamere nedavno su se pojavile na premium mobitelima te omogućuju dodatni optički zoom zahvaljujući većem prostoru za postavljanje optike.
Sada kad znamo zašto je tolika razlika u veličinama senzora kod različitih kamera, spomenimo još i otvor blende koji je na mobitelima fiksiran, no ima bitan značaj. To je broj u stilu f/1,6 ili f/2,2 te označava količinu svijetla koja može doći do senzora. Da ne kompliciramo previše oko opisa s obzirom na to da mobiteli dolaze s fiksnim otvorom blende, što je ovaj broj bliže jedinici, to više svijetla propušta do senzora, ali ujedno se javljaju i veće distorzije kada slikate nešto u blizini, pa će tako i slikanje A4 papira imati oštru sredinu, dok će prema rubovima već gubiti fokus. Posebno je ovaj efekt izražen kod velikih modernih senzora.
Vrste kamera, na što paziti (depth ili macro)
Danas na mobitelu imamo tri glavne vrste kamera koje će se i najčešće koristiti. Prva je glavna širokokutna kamera koja će imati najbolje performanse u svim svjetlosnim uvjetima te često podržava najviše naprednih funkcija i ima najbolje performanse. Nakon nje slijedi ultraširoka kamera čiji je zadatak u samom nazivu. Ima širi pogled, no zato čim više toga treba stati na senzor koji je često manji, uglavnom ima lošije performanse od glavne kamere sa značajnim distorzijama na rubovima scene. Kod ove kamere smatramo da je poželjno imati autofokus za daleko veće mogućnosti s kamerom, no ova funkcija ovisi i o cijeni kompletnog mobitela.
Cilj kod mobitela je da sve bude maleno i fiksirano, pa je jednostavnije napraviti odvojene kamere s različitim funkcijama nego jednu kompleksnu.
Napredniji modeli imaju i takozvane freeform leće koje uvelike smanjuju rubnu distorziju kod ultraširokih kamera, no i ovu funkciju više smatramo bonusom nego fokusom kod odabira mobitela. Treća kamera je zoom kamera koja će vam također uvelike pomoći kod kadriranja jer je lakše postaviti scenu i fokusirati se na bitan dio slike bez značajnog croppanja kasnije, pa se tako vidi i značajno bolja kvaliteta konačne slike.
Zumiranje (10x, 5x, 3x) ne govori cijelu priču. Osim zumiranja, optika kamere mijenja žarišnu točku i time vrlo značajno perspektivu gledanja, pa su stoga i rezultati puno drugačiji. Najbolje se vidi kada pokušate slikati standardan pokret sa sve tri slike, što smo i mi napravili kako bismo lagano opisali promjene bez puno teksta.
No u priču se često uvuku dodatne, „dopunske” kamere koje obično imaju vrlo malenu iskoristivost i upitnu funkcionalnost, no proizvođači ih u mid-range i nižim mobitelima često stavljaju kako bi upotpunili vizualan dizajn. Prvo je to „Macro” kamera. Često ima svega 2 megapiksela, ili eventualno 5 za „premium” verziju. Macro kamere koriste se za slikanje vrlo sitnih detalja iz vrlo malenih udaljenosti. Standardne slike bit će mutne, tako da se nadamo da volite slikati kukce i druge detalje.
Macro način snimanja može se dobiti autofokusom na ultraširokoj kameri tako da mobiteli ovakvu kameru više biraju radi izgleda.
Činjenica je da isti efekt može postići ultraširoka kamera sa solidnim autofokusom, pa skuplji mobiteli jednostavno koriste tu kameru za isti efekt. Zadnja kamera koja nema nikakvo opravdanje je takozvana „Depth” iliti dubinska kamera. Njen opis je u tome da „računa” dubinu slike kako bi se mogao implementirati precizan bokeh efekt, odnosno zamutiti sve oko vas da se dobije onaj klasični „profesionalni” efekt. No korisnici nemaju pristup ovoj kameri, a već je dobro poznato da je nepotrebna za dobivanje bokeh efekta (na kraju krajeva dobiva ga i selfie kamera bez pomoći neke druge).
Na nekim mobitelima možete čak i prekriti ovu kameru te će on slikati i staviti isti bokeh efekt iako je „pomoćna” kamera prekrivena. Noviji uređaji će vas ponekad upozoriti da je ova kamera prekrivena, no i dalje će rezultat biti isti ako je zamutite, tako da je ova kamera apsolutno nepotrebna.
Pogledajmo sada što sve možemo napraviti kako bismo sliku učinili malo zanimljivijom koristeći razne kamere na mobitelu, no istovremeno pazeći na detalje razumijevanjem limita ovih malenih senzora. U hardverskom dijelu smo u suštini objasnili da je najbolje ciljati na što veći fizički senzor za najbolje rezultate u svim uvjetima slikanja, no velik broj piksela može biti i minus u nekim specifičnim situacijama.
Upoznajte se s naprednim mogućnostima svojeg mobitela, a svakako bismo savjetovali da sami saznate limite i prednosti slikanja punom rezolucijom senzora, kao i noćnog slikanja.
Ipak, za većinu je dobro imati i opciju slikanja s 50+ piksela jer kasnije imate puno prostora za naknadno croppanje. Međutim ako planirate croppati u budućnosti, znači da ste svoj subjekt mogli slikati zoom kamerom te se dodatno poigrati kadriranjem. Vrlo je jednostavno, pozadina i okolina subjekta često sliku mogu podići na razinu više samo ako malo promijenite kut slikanja ili osvjetljenje.
Kod fotografiranja ljudi perspektiva puno znači, a što širi kut kamera snima to će sve biti iskrivljenije.
Tehnička pravila fotografije
Kontrolu nad konačnom slikom kod fotoaparata dijelimo na tri dijela. Prvi je ISO, odnosno osjetljivost senzora na svjetlost. Ova stavka je u potpunosti digitalna pa će rezultati biti direktno lošiji što je ISO osjetljivost viša. Osim „zrnatije” slike, značajno se gube i informacije o bojama, tako da će slika izgledati isprano i ako kasnije umanjite zrnatost. Mobitel u automatskom načinu također radi ovaj postupak, pa zato slike znaju izgledati „ispeglano” u zahtjevnijim uvjetima slikanja.
Nakon ISO stavke slijedi vrijeme ekspozicije. Jednostavno, to je vrijeme u kojem će senzor prikupljati svjetlost kako bi uhvatio čim više informacija. Direktan minus je što ovaj pristup naravno funkcionira samo kod statičnih slika kada želite detalje, a upravo u cilju smanjivanja vremena sakupljanja svijetla savjetujemo što veći senzor kamere. Mobitel će samostalno dati sve od sebe da što brže snimi neku sliku i time minimizira blur odnosno zamućenje zbog pokreta.
No kako biste dočarali pokret na slici ponekada želite da neke stvari ipak budu mutnije. Najbolji primjer su slike slapova, helikoptera ili čak automobila gdje želite lagani blur na slapu kako bi izgledao „prirodnije”, da elise na avionu ili helikopteru ne budu zaleđene na mjestu ili pak da se vidi kako se automobil kreće cestom da se dobije atraktivnija slika. Na mobitelu vam ekspozicija daje najviše slobode za eksperimentiranje.
Treća bitna stvar kod slikanja koja utječe na rezultat je otvor blende. Što je on veći, više svijetla dolazi do samog senzora, no dobiva se i jači efekt dubine, odnosno fokusirani dio slike je time kraći (pozadina će biti mutnija). Dok je na prvu ovo možda atraktivna ideja, u velikom broju slučajeva, kada želite dulji predmet u fokusu, teško će biti dobiti oštru sliku. Ova vrijednost se opisuje kao f-stop, odnosno f/1.6, gdje veći broj znači manju propusnost svijetla, ali i lakše fokusiranje. Na mobitelima je ova stavka fiksna, pa se njome konkretno nije potrebno zamarati, samo razumjeti što predstavlja.
Za kraj, spomenimo i sam senzor na kamerama mobitela. Svi senzori na mobitelima su omjera 4:3, sa samo vrlo rijetkim iznimkama. Kada odete u postavke fotografije, često će vas mobitel pitati za nekoliko omjera za biranje, odnosno ponuditi vam ih. To često zna biti 16:9, što je standard za monitore na računalima, ili pak Full (Fullscreen) odnosno slikanje koje će ispuniti zaslon mobitela. Ovdje mnogi naprave ogromnu grešku koristeći išta drugo osim omjera 4:3.
Uvijek koristite punu veličinu senzora za slikanje, odnosno 3:4 opciju, a ako se želite dodatno pozabaviti slikama na računalu, svakako savjetujemo uključivanje RAW opcije.
Kod fotografiranja se vodite pravilom da sa svakom slikom želite što više detalja u jednoj slici koje je kasnije lagano izrezati i zadržati ono što želite.Kada vas mobitel pita koji omjer želite, zapravo sam reže dijelove koje biste inače imali slikane. Mobiteli koriste velik broj optimizacija slike kako bi one ispale onako kako ih vidimo, od HDR-a do noćnog slikanja, te će croppanje kod nekih modela izbaciti lošiju konačnu sliku nego da ste istu scenu slikali „punim senzorom”. Tako da uvijek koristite 4 : 3 omjer za optimalne rezultate jer je uvijek lako kasnije izrezati višak.
Stalak za naprednije slike
Bilo da slikate u automatskom načinu ili se odvažite za profesionalno slikanje, savjetujemo vam da kupite stalak. Izbor je velik, a neki dolaze i s Bluetooth daljinskim kojim možete okinuti sliku bez da tipkate po mobitelu i tako osigurate da neće biti trešnje jer, ako se mobitel trese, lagano možete promašiti idealnu sliku jer ispadne mutna. Dok će bilo koji stalak funkcionirati, savjetujemo one masivnije kako ih sam mobitel ne bi nadjačao da se ne prevrnu.
U ovaj opis ulaze i gimbali, no svakako uzmite verziju s tronošcem kako biste ga mogli postaviti za slikanje. Ova opcija je nešto skuplja, iako olakšava rad. Na stalku ste spremni za slikanje u profesionalnom načinu promjenom vremena ekspozicije. Kod slikanja iz ruke limitirani ste na najdulju ekspoziciju od pola sekunde jer će bilo što dulje od toga imati primjetan blur od trešnje ruku. Na stalku vam se otvaraju nove opcije s duljom ekspozicijom te će većina mobitela ponuditi barem 15, a idealno do 30 sekundi ekspozicije.
Bilo kakav stalak puno će vam pomoći kod slikanja u svjetlosno zahtjevnijim uvjetima jer eliminira micanje samog mobitela za vrijeme slikanja kod duljih ekspozicija.
Kod dulje ekspozicije i dalje trebate imati nešto svjetla u sceni, no ono može biti značajno manje, a i dalje možete izvući dobru sliku. Moderni mobiteli danas mahom imaju opciju noćnog slikanja koja vam može ponuditi nevjerojatne rezultate u večernjim satima, no opet ste limitirani na to da se mobitel trudi „zaključati” scenu u jednom trenutku.
Pronađite dobro mjesto s pogledom na cestu, stavite dulju ekspoziciju i lagano možete uhvatiti vrlo atraktivnu scenu na kojoj će auti ostavljati trake sa svojom rasvjetom. Ako se postavite tako da imate pogled na vijugavu cestu, slika će garantirano ispasti vrhunski. Isti pristup možete koristiti i kod fotografiranja primjerice vatrometa gdje će konačna slika imati kompletni efekt vatrometa osvijetljen na jednoj slici, od putovanja rakete do eksplozije. Ovdje će biti malo zezancije te je idealno imati mobitel koji omogućuje vrlo nisku ISO vrijednost. Alternativno, možete koristiti i ND filter o kojem ćemo detaljnije na kraju teksta.
