Prošlo je 10 godina od kada je tek 140.000 mojih sunarodnjaka, pionira svekolikog napretka naše male zemlje koristilo web za kupnju nečeg sebi zanimljivog po što nisu željeli otići u trgovinu već su htjeli da im zadihani poštar dostavi pred vrata i razveseli ih žutim poštanskim paketom.
Mi ljudi sjeverne hemisfere imamo stalno potrebu pričati o tome kako nam je tehnologija pomogla da steknemo viši stupanj civilizacijskog napretka; te komforne pozicije koja nam osigurava da na zaostalu prošlost u kojoj smo koristili telefone s brojčanikom koji se okreće dok biramo brojeve i žicom koju vrtimo oko prsta dok razgovaramo, gledamo s prezirom.
Osobno, umjesto društvenih mreža više volim koristiti osobni kontakt da bih upoznao zanimljive ljude i u neposrednom druženju s tom osobom upiti posebnu i jedinstvenu energiju koju ta osoba ima i kojom zrači u prostor oko sebe. Čovjek poželi primiti svakodnevnu dozu takvog korisnog zračenja.
Prvi ljetni mjesec bio je prepun tehnoloških pojava i novotarija svake vrste, ali ne smijem zaobići temu koja je ipak digla najviše prašine na ulicama naših gradova. Uberizacija nas je nakon više od godinu dana od dolaska, konačno pogodila i najavila promjene koje nikoga neće ostaviti ravnodušnima.
Kad, ako ne sad i tko, ako ne mi? Poznata doskočica koja baš prigodno u ovom trenutku, dok pišem posljednji uvodnik prije ljetne pauze, slikovito nagovještava skoro spuštanje redakcijskih roleta s glasnim treskom i konačni odlazak u privremeni ljetni limb. Da, to je to. Planulo je sunce iznad naših glava dovoljno da poželimo malo snijega.