Potreba ljudskih bića da prošire svoje mogućnosti djelovanja na majčici Zemlji počela je onog trenutka kada smo prestali koristiti ruke u šetnji travnatim savanama i njima počeli raditi zanimljivije stvari koje su nas dovele sve do ruba našega sunčeva sustava.
Sigurno ste se u svojim veselim životima već susreli s pojmom – nedodirljivi. Ne mislim tu na ljude s one strane zakona koje ruka pravde teško može dodirnuti ako su spretni u migoljenju kvarnim i za njih presporim sustavom.
Jedan, dva, tri… četiri, pet, šest… sedam, osam… nos ti… hm. BROJANJE. To je ono što počnemo raditi čim progovorimo u druženju sa svojim malenim prijateljima prije no što nas teta u vrtiću krene pozivati na jutarnju užinu.
Kao veliki ljubitelj SF-a uvijek sam naravno vidio dobre strane u ovladavanju novim tehnologijama i vjerovao da će svaki novi tehnološki izum biti zgodan dodatak na putu prema potpunom i ispunjenom civilizacijskom vrhuncu, svojevrsnoj ekstazi.
Već sam u drugom razredu osnove škole morao tek naučenim pisanim slovima napisati što želim biti u životu. Pitanje je bilo jednostavno, ali odgovor koji će odražavati moju želju pomalo preplašenoga klinca utonulog iza drvene klupe baš i nije.