Na testu u VidiLabu našao se još jedan AMD-ov flagship, koji dolazi vruće na petama prošlog, Ryzen 9 3900X procesora koji je također meo konkurenciju. AMD-u nije bilo dosta, pa se zacementirao kao pobjednik u 2019. godini.
Tu, naravno, dolazi sveprisutni “ali”, s kojim smo dobro upoznati u svijetu testova i kojim ćemo se i ovdje pozabaviti. No pogledajmo prvo tehničku stranu procesora, pa se potom bacimo na same performanse i ono što nam one donose.
U to uključujemo i overclockanje, kao i AMD-ov Ryzen Master softver, koji proširuje mogućnosti kontrole, a služi i kao izvor brojnih detaljnih informacija o stanju procesora.
Krenimo od samog dizajna. Osim arhitekture, pristup dizajnu znatno se razlikuje od onog Intelovog, primarno zato što AMD nema toliko resursa za razvoj. Umjesto velikih procesorskih čipova kakve Intel razvija, AMD se odlučio za razvoj manjih čipova koje će moći jednostavno podmetati ispod heatspreadera te objediniti kontrolerom.
Rezultat je to višegodišnjeg razvoja jer, prisjetimo se, ovo je već treća iteracija Zen arhitekture, ali i drugi značajni redizajn – zato se i naziva Zen 2. No serija procesora već je u “3xxx” okvirima, iako, naravno, nisu svi procesori jednaki.
Dok se Athloni još baziraju na Zen 1 arhitekturi, APU-i su na Zen+ arhitekturi, a samo “čisti” procesori, od Ryzena 5 3500 nadalje, koriste novu Zen 2 arhitekturu.
Zen 2 arhitektura, osim nadogradnji, na svojoj strani ima i novi TSMC-ov proizvodni proces od 7 nm koji osigurava manju potrošnju u radu, kao i više moguće radne taktove, što je značajno podiglo ukupne performanse procesora 3000 serije.
Napredniji Threadripper procesori, kao i AMD-ova serverska Epyc ponuda, više-manje su koristili obične čipove iz Ryzen procesora, no ispod većeg heatspreadera jednostavno je natiskano više čipova, a svaki, naravno, ima veći broj jezgri.
Sa serijom 3000 i malenim čipovima s jezgrama, zahvaljujući novom 7 nm proizvodnom procesu, AMD je u mogućnosti staviti dva čipa umjesto samo jednog ispod haube klasičnog Ryzen procesora.
Kontrolni dio procesora također je fizički odvojen od samih čipova s jezgrama, pa sve dolazi u jednom izvana naizgled klasičnom paketu. Pitanje je zašto AMD ide ovim putem? Naime, sigurno ste vidjeli fotografije procesorskih čipova na kojima su tek proizvedeni u tvornici na okruglom komadu silikona.
Tajna AMD-ovog uspjeha je to što koristi fizički malene čipove koji imaju veću šansu biti uspješno proizvedeni, a i broj čipova koji će biti pravilno otisnuti po jednoj ploči silikona je veći jer ih je jednostavno više.
Kao što smo spomenuli, kontrolni dio procesora ne mora biti proizveden na skupoj “cutting edge” tehnologiji, pa se proizvodi na jeftinijih 10 nm. Sve to zajedno rezultiralo je uštedama kod AMD-a, kao i velikim brojem uspješno proizvedenih čipova.
S druge strane, to je glavni problem Intela, koji muke muči s vlastitom proizvodnjom 10 nm čipova jer ih jednostavno ne bude dovoljno uspješno proizvedenih da bi bili financijski isplativi. Tako je Intel odustao od 10 nm desktop procesora, pa ih proizvodi samo kao slabije mobilne procesore.
Naravno, sumnjamo da će dugo biti u takvim problemima jer već najavljuju izravan prijelaz na vlastitih 7 nm. To je još jedna razlika između Intela i AMD-a. Intel kompletnu proizvodnju drži kod sebe, dok AMD svoj dizajn šalje u TSMC, tvornicu koja se specijalizira u štampanju procesora, među ostalim.
Drugi problem koji je AMD morao riješiti za ovakav procesor bile su NUMA grupe (u Threadripper procesorima koji su imali više manjih procesorskih čipova) koje su komplicirale pristup memoriji, to jest usporavale ga u određenim zadacima jer su procesori koristili četiri NUMA domene, dok je Intel mogao cijeli procesor staviti pod jednu.
Iako su imale svoje prednosti, postojale su i očite mane, za što ih je i Intel javno zezao. Zato su Threadripper procesori dolazili s “gaming” načinom rada, koji bi isključio sve osim jedne grupe jezgri.
I taj problem je AMD riješio te svoje Threadripper iskustvo pretočio u nove Ryzen 9 procesore. Koriste dva čipleta s odvojenim kontrolerom pod jednom NUMA grupom, s kojom isključivanje pola procesora postaje nepotrebno, iako i dalje postoji kao opcija u postavkama.
Bacimo se na specifikacije
Kada smo testirali Ryzen 9 3900X procesor, imao je 12 jezgri i 24 threada, što je bilo vrlo impresivno za AM4 mainstream platformu, no s dva čipleta za koje znamo, a svaki ima po osam jezgri, imali su uključena po šest, dok su dva u svakom čipletu bila nedostupna.
Najnoviji Ryzen 9 3950X zato ima omogućene sve jezgre, to jest osam u svakom čipletu za sveukupno 16 jezgri koje multithreadingom dižemo na 32 threada, što izgleda vrlo impresivno, pogotovo kada znamo da je ovaj procesor moguće instalirati i na ploče od 700 kuna.
Naravno, AMD to ne preporučuje iz razloga koje ćemo i sami navesti te svakako savjetujemo uzimanje jedne od boljih AMD-ovih X570 ploča.
Osim vrlo impresivnog broja jezgri, AMD za ovaj procesor navodi i iznenađujuće visoki boost frekvencije, do čak 4,7 GHz, što je ujedno i najviše u cijeloj liniji proizvoda. Naravno, ova vrijednost dolazi sa zvjezdicom pored sebe te su ove performanse moguće u vrlo limitiranom broju slučajeva.
Naime, riječ je o brzini koju procesor može postići ako je aktivna samo jedna jezgra. Drugi uvjet je da posao koji obavlja mora biti jednostavan i kratak zbog napona, koji prema Ryzen Master aplikaciji raste do 1,488 V kada je jedna jezgra aktivna.
U našim testovima nikada nismo uspjeli vidljivo dobiti tu brzinu, no u Cinebench jednojezgrenom testu, dok su sve ostale jezgre bile u “sleep” stanju, jedna je dosegla frekvencije od nešto iznad 4,6 GHz na dulja razdoblja, ovisno o dijelu scene koji se renderirao.
Kada je upregnut veći broj jezgri, boost performanse brzo padaju. Voltaža se automatski smanjuje, no snaga lako doseže oko 200 W, ovisno o zadatku.
Zato AMD preporučuje barem “280 mm” vodeno hlađenje kako bi procesor mogao pružiti maksimalne performanse. Iako smo taj uvjet zadovoljili, temperatura procesora lako je dosezala 80°C iako u testnoj prostoriji radimo na nekih 19°C.
Dok su sve jezgre u pogonu, rade na malo iznad 4 GHz. Opcija automatskog overclockanja u Ryzen Master aplikaciji podići će performanse svih jezgri na 4,15 GHz, dok samo jedna jezgra neće dobiti bolje performanse bez podizanja voltaže na razine koje nikako ne preporučujemo ni mi, a ni AMD.
Zapravo, osim automatskog overclockanja u Ryzen Master programu, nećete daleko dospjeti ako pokušate sami overclockati ovaj, kao niti jedan drugi Ryzen 3000 procesor. Razlog tome je način na koji radi AMD-ov boost, jer već sam doseže granice svojih mogućnosti.
I ako sami uspijete dignuti frekvenciju svih jezgri na 4,2 GHz, gubite performanse boosta kada je aktivan manji broj jezgri, a procesor ćete ukrotiti samo najboljim vodenim hlađenjima. Sve to za minimalni dobitak performansi kada su baš sve jezgre uključene.
No procesor smo, s druge strane, uspjeli undervoltati za pristojnih 0,125 V bez ikakvih gubitaka performansi, a zato smo smanjili temperaturu za dobrih desetak stupnjeva. Taj postupak najbolje je napraviti u samom BIOS-u i to pomoću “offset voltage” opcije.
AM4 uzduž i poprijeko
Kao što smo već spomenuli, riječ je o procesoru koji koristi AM4 socket te ga je lako staviti u neku B450, pa i stariju ploču. Samo ranije provjerite je li proizvođač updateao BIOS da prepozna procesore Ryzen 3000 serije.
Naravno, neke funkcije poput PCIe 4.0 neće biti dostupne, no procesor bi trebao raditi bez nekih razlika. Ovdje dolazimo do problema s kojim treba biti oprezan, no vjerujemo da netko tko kupuje ovakav procesor ipak zna nešto i o matičnim pločama.
Naime, procesor zahtijeva velike količine električne energije, koje moderne X570 ploče mogu pružiti zahvaljujući 2 x 8-pinskom dodatnom napajanju na vrhu (za koji ćete trebati i kompatibilno napajanje). Matična i sustav će raditi i ako ne spojite oba 8-pinska napajanja, no stabilnost sustava nije garantirana.
Problem je to što sva energija koju procesor zahtijeva prolazi kroz VRM-ove, iliti Voltage Regulator Module, koji osiguravaju pravilne specifikacije koju električna energija ima prije nego što bude poslana u procesor, kao i ostatak matične ploče.
Oni se standardno nalaze iznad, kao i s lijeve strane procesora, a što bolje matične ploče gledate, to više pasivnih hladnjaka imaju preko ovih komponenti, dok ih jeftiniji primjerci ponekad uopće nemaju.
Razlog pasivnih hladnjaka je taj što se VRM-ovi griju pod opterećenjem te lako prijeđu 100°C kada je procesor pod opterećenjem. Standardno je matična ploča dizajnirana pod pretpostavkom da će standardni ventilator koji dolazi s AMD procesorima puhati zrak i preko tih pasivnih hladnjaka, držeći temperature pod kontrolom.
No kako ovaj procesor izričito savjetuje vodeno hlađenje, može lako doći do toga da preko ovih radijatora uopće neće puhati zrak, dižući temperaturu VRM-ova.
Ako uz to oni nemaju adekvatne radijatore, njihov životni vijek neće biti očekivano dug, a s obzirom na to što radili, mogli biste ostati bez važnih podataka jednom kada oni “prestanu raditi”. Zato kako biste osigurali dug rad računala, uzmite dobru matičnu ploču i još bolje napajanje s ovako zahtjevnim procesorom.
Što je s konkurencijom?
Performanse ovog procesora nisu tajna – već cijeli Internet o njima bruji. Naime, ovaj procesor jednostavno nema dostojne konkurencije. Kao što smo rekli, riječ je o “mainstream” procesoru koji bi kod Intela spadao u i7 kategoriju.
Intelova i9 “eXtreme” kategorija natječe se s AMD-ovom Threadripper serijom te cjenovno ne paše. Što je još gore za Intel, testovi AMD-ovog 3950X procesora u performansama su pobijedili i Intelovu extreme ponudu, koja je daleko skuplja od AMD-a.
Tako da lako možemo reći da AMD vodi u svakom pogledu po sirovim performansama, pogotovo zato jer nema konkurencije. Ekvivalent je to Nvidijinim 2080 i Titan karticama, koje su u vlastitoj kategoriji.
AMD ima jedinstvenu priliku tako polagano dizati i cijene svojih procesora, koje su već tradicionalno bile snižene kako bi se mogle mjeriti s Intelom, koji je dugo bio jači, a time i popularniji, no to se očito u zadnje vrijeme promijenilo.
Gdje se sada nalazimo?
Ostaje nam pitanje: za koga je ovaj procesor? Prosječan kupac teško će si ga priuštiti, pogotovo u našim krajevima, a budimo realni, gaming performanse neće se razlikovati niz cijelu Ryzen 3000 seriju procesora.
To znači da je Intel i dalje ovdje značajan igrač, iako mu popularnost nije visoka pošto AMD za istu cijenu nudi u isto vrijeme i više jezgri, što znači da ćete uz jednake gaming performanse moći raditi još nešto, poput, recimo, renderiranja videa za streaming u realnom vremenu sa zadovoljavajućom kvalitetom i kada uzimate “slabiji” AMD procesor.
Ovo čudovište isplativo je samo ako možete iskoristiti baš sve jezgre, a pritom vam nisu potrebne sitnice poput ECC memorije. Naravno, ovolik broj jezgri idealan je za veliku količinu virtualnih mašina, no trebat će vam i velika količina RAM memorije.
Renderiranje u Blenderu je, naravno, impresivno za procesor, no korištenjem grafičkih kartica moguće su i puno bolje performanse.
Imali smo prilike enkodirati i video u ultrawide rezoluciji na ovom procesoru te možemo reći da nam je za video od sat i pol trebalo oko sat vremena i da je enkodiranje brže od realne brzine videa, što bi moglo biti veoma korisno bilo kome tko treba brzinu kod obrade video sadržaja, a koristi novije programe za obradu koji mogu iskoristiti sve te jezgre.
Naravno, napominjemo kako je RAM memorija jednako, pa čak i više važna od samog procesora u većini navedenih zadataka. Dakle, ako vaš posao ne obuhvaća ovako vremenski kritične zadatke, pogotovo ako na njemu samo planirate igrati, ovaj procesor ipak nije za vas.
No svakako je dokaz kako je AMD ne samo opet u igri, nego trenutno i vodi. Vjerujemo kako je to i glavni razlog zašto ovakav procesor postoji te nam daje nadu u još žešću konkurenciju između Intela i AMD-a.
