Tehnologije se mijenjaju i sve dolazi pod sumnju

Kada smo izašli iz špilja s toljagama i ogrnuti krznom, počeli smo brzo s drugim ljudskim jedinkama korisne stvari mijenjati za one još korisnije. Bez obzira na nove tehnologije, ljudi danas još uvijek vole u sitnom koraku i ritmičnom gegu hodati između sajamskih klupa, štandova ili prostirki na kojima je izložena roba za prodaju ili razmjenu. Tupo bacajući cik-cak pogled lijevo pa desno.

Bile to knjige, računala, grah, luk, alati, igračke ili životinje, ljudi vole gledati i mjerkati. Potraga je to za predmetom žudnje kojim ćete riješiti svoju trenutnu potrebu ili osigurati sigurniju budućnost. Utažiti trenutnu žeđ, zatomiti glad, nabaviti alate za neke buduće poduhvate ili višak novaca uložiti u neki antikvitet ne biste li uboli zaboravljeno blago.

Sajmovi i tržnice su igrališta ljudske civilizacije, pa čak i u SF-ovima taj prizor uvijek zaokupi pažnju pisaca i scenarista. To su uvijek živopisna mjesta razmjene roba i važnih informacija. Pa gdje bi inače Obi-Wan Kenobi upoznao švercera Hana Soloa da nije bilo Mos Eisleyja, svemirskog pristaništa i njegovih živopisnih kantina, bazara i buvljaka koji su privlačili sve avanturiste iz galaksije? No kako izgledaju sajmovi tehnoloških poslova sutrašnjice?
Mjesta gdje bi studenti trebali mjerkati robu, odnosno svoj budući posao i vidjeti sebe u zagrljaju s onim što se nudi iza šarenih slogana ili goodiesa na štandovima. Najveći hrvatski sajam hi-tech poslova današnjice, Job Fair, okupio je gotovo 100 tehnoloških tvrtki nanizanih u tipske štandove nudeći studentima priče-iz-prve-ruke. Uz malo našeg znatiželjnog propitkivanja, nije bilo teško čuti obje strane ove uzburkane rijeke koja dijeli ta dva svijeta. Situacija je zapetljana, čini se. Danas mladi koji završavaju fakultet prilično dobro znaju što ne žele raditi i malo toga što misle da žele. No baš to malo im je jako važno. Ugrubo, nakon gomile naših razgovora no bez znanstvene podloge, to vam izgleda otprilike ovako.

9 od 10 studenata želi raditi od doma, raditi možda za više poslodavaca ili timova u vrijeme koje njima odgovara i to različite zanimljive poslove kako im ne bi dosadili repetitivni poslovi na kojima će imati tjeskobni osjećaj da ne napreduju. Žele odmah dobru plaću i mogućnost brzog napredovanja. Dodaci su dobro došli. Dobra ekipa u timu njihovih godina je bonus. Samo da nisu sa „starcima“ u timu. Onima iznad 30 :)

9 od 10 tvrtki koje nude posao želi da im budući zaposlenik bude na onboardingu iliti „ugnježđivanju“ kako bi upio kulturu tvrtke i tima, da novopridošlice budu skromne s traženom početničkom plaćom dok ne nauče od seniora ili bar mediora kako se zaista radi posao u njihovoj tvrtki, što može potrajati možda neko dulje vrijeme. Žele da im zaposlenici budu lojalni i da napredovanje bude umjereno te prema iskustvu i pokazanom znanju. Ping-pong, pikado, igraće konzole i fensi dizajnirani uredi nisu više nešto čime se treba hvaliti novim generacijama, zaključuju oni.

Kao i uvijek do sada, mladi rookies traže ono što stare iskusnjare ne nude i obrnuto. Ništa novo. To je uvijek poželjno trenje u kojemu potencijalno nastaje generacija novih startupa i malih tvrtki pogonjenih mladima koji žele stiskati gumbe za koje su im rekli da ih ne diraju. Baš one velike crvene, zabranjene. Generacija onih koji su spremni riskirati i raditi na tehnologijama koje tek dolaze. Pitanje koje lebdi kod svakog znatiželjnog stvora je, o kojem vlastitom startupu sanjate baš vi?

Današnji studenti koji su završili fakultet dok im je AI već puhao za vrat, znaju da ne trebaju tražiti sigurnost u velikim korporacijama jer će sporo napredovati, možda zaglaviti u staroj tehnologiji krpajući neke stare sustave i to sve za malo para. Oni znaju da bi tu mogli izgubiti dragocjeno vrijeme. Tehnologije se mijenjaju i sve dolazi pod sumnju.

Treba im jasan put do ostvarenja želja. Ali tko će im pokazati put? Gdje se nalaze takve prilike?

Svega par stotina metara od dvorane sajma poslova u kojoj su se mjerkali studenti i budući poslodavci, na FER-u se u maloj Sivoj vijećnici natiskala znatiželjna studentarija kako bi poslušala verbalno razigranog znanstvenika Matu Jagnjića i istraživača Josipa Vukovića kako pričaju o projektu koji zvuči kao iz SF filmova. Pričali su entuzijastično o svemirskoj kvantnoj komunikaciji. O tehnologiji koju upravo rade na FER-u u velikom europskom istraživačkom konzorciju. Naime, radi se o izazovu sigurne komunikacije. Kvantna apokalipsa koja visi u zraku. Q-day. To je dan kojeg se svi boje, a znaju da uskoro dolazi. Komunikacija kakvu znamo vrlo brzo bi mogla biti kompromitirana upotrebom kvantnog računala koje će bez previše problema ugroziti RSA enkripciju, a borba protiv toga je kreiranje kvantnih mreža. Što je prije moguće.

Zagreb se može ponositi da će biti među prvih 10 europskih gradova koji će imati takvu hi-tech infrastrukturu i to uskoro. Oprema koja se nabavlja izgleda kao astronomski opservatorij gledajući u makroskopskom mjerilu, sposobna pratiti satelite u niskoj orbiti s kojima će laserom komunicirati, i to nevjerojatnom preciznošću. To su laserske zrake nade da ćemo preživjeti kvantnu apokalipsu.

Siguran sam da je većina studenata u dvorani shvatila da se rađa nova tehnologija koja bi mogla biti njihov izbor karijere, baš kao što je krajem prošlog stoljeća Internet popularizirao računarstvo i poplavu novih startupova. Sajam poslova je ionako u glavama studenata uglavnom odavno završio. Traže se vrhunski tehnološki izazovi. Tvrtke koje žele kvalitetne ljude trebaju podignuti ulog. Trebaju grabiti prema najboljim tehnologijama koje svijet danas traži. Bez tih ambicija mogle bi nestati. Do idućeg broja, VIDImo se! :)

Sadržaj časopisa VIDI broj 351 pročitajte na ovom linku!