Ideja o robovima koji služe ljude seže puno prije prvih zapisa u kamenu. Tlačenje drugih u ime pohlepe i „napretka“. To je vjerojatno utkano u nas od samog početka. Od prve linije koda.

Svatko želi svog kućnog rob(ot)a. Oduvijek.

No da podsjetim prvo tko je zapravo robotu dao ime za one koji se to još uvijek pitaju. U godinama između dva Svjetska rata, kada se shvatilo da je industrijalizacija uhvatila maha, javljaju se i odlične SF priče, među kojima i ona koju je napisao vanserijski češki spisatelj Karel Čapek u svom SF djelu kojeg se ne bi posramio niti veliki Asimov.

Predstava koja je prikazana premijerno prije gotovo 100 godina nazvana je R.U.R. kao kratica za Rossumovi univerzalni roboti, dirljiva je priča o pohlepnim ljudima i naravno obespravljenim robotnicima. Robotnik je inače na češkom i poljskom jeziku riječ za radnika, ali tu se više misli na radnika koji radi pod prisilom. Robotnik je upravo u tom legendarnom SF djelu postao glavni lik i pojam onoga koji služi čovjeku, a biokemijska mu znanost pokušava udahnuti ljudske osobine, što na kraju čovjek i uspijeva, pa se naravno i glavni ženski lik Helena u zadnjem činu zaljubljuje u Primusa. Drama. Ljubav. Ropstvo. Sve u tri čina.

Robot je upravo tada rođen – kao pojam onog što besplatno služi čovjeku u onom što ne želimo više raditi sami.

Ideja koja se provlači kroz tu ljubavnu SF dramu bila je da tamo oko 2000-te roboti služe ljudima u kućanskim poslovima i industriji. Karel vidovito uopće nije promašio metu kao i mnogi dobri SF spisatelji prije i poslije njega. Dobro je procijenio napredak tehnologije i gotovo pogodio desetljeće kad će se roboti zaista naći među nama kao pomagači. Iako njegovi roboti nisu mehanička čuda, već „bića“ vrlo slična ljudima, mi danas upravo imamo razne mehaničke „Frankenštajne“.

Iako se za sada, koliko znamo, nitko od robota današnjice još nije zaljubio u ljudsko biće, oni su uvelike osvojili proizvodnu industriju, vojne proračune, opasna rudarenja koječega, ali su zaživjeli i kao kućanski pomagači gdje im prisutnost buja dvoznamenkastim postotkom rasta.

Ovog ljeta, primjerice, kada smo željeli naručiti nekoliko tisuća ESP32 procesora za našu novu seriju popularnih VIDI X mikroračunala koje trebamo isporučiti početkom iduće godine, police proizvođača i trgovaca bile su prazne. Pa kako to? Tijekom pandemije naime, počeli su se masovno ugrađivati u pametne caffe aparate, usisivače i druge kućne elektroničke prijatelje koje su ljudi poželjeli imati u svojim domovima.

Mali pametni usisivači su postali preko noći dakle naši neprijatelji broj jedan jer nam "kradu" procesore, mozgove za naše tražene VIDI iksiće. Odlučili smo stoga suočiti se s njima oči u oči ili bolje reći usmjeriti naše oči u njihove senzore, kako već i priliči, te smo u VIDILAB-u testirali 8 robotskih pametnih usisivača za kojima luduju svi kojima je dosta ovog dosadnog kućanskog posla.

Prije nekoliko godina bilo ih je tek nekoliko na našem prvom testu, no od tada su veliki igrači shvatili da moraju učiniti sve da budu dio te priče pa danas imamo relativno pametne spravice koje u sebi imaju radarske sustave poput LIDARA i pametne algoritme kako bi se prilagođavale prostoru, vašim navikama prljanja i vrsti prljavštine s kojom se susreću. Umjetna inteligencija i još mnogo tehnologije, od ovih podnih zujalica napravili su mala kućna računala koja zaista mogu već sada svašta a budućnost je tek pred njima. Dobar procesor će zato biti srce svih budućih robota, ali i velikih superračunala koja imamo i mi u Hrvatskoj. Tko sve koristi te superstrojeve i s kojim pravom istražili smo zato kroz odličnu temu o superračunalima.

Kako smo već najavili u prošlom broju, baš u ovom izdanju možete pročitati sve o EPI, odnosno europskom novom procesoru RISC-V, koji uskoro dolazi i koji će jednom možda u nekoj light varijanti biti i dio VIDI X serije. Stvar je jako ozbiljna, posebno zato što je japanski Fugaku donekle uspio u tome da postigne svoju procesorsku samostalnost, a sličnim tehnološkim putem sada korača i EU. Naš FER je srećom dio te družine.

Nas je pak fascinirala činjenica što u javnosti nije previše odjeknulo da se testirao koncept ozbiljno upotrebljivog bežičnog prijenosa struje. Powerlight mu je ime. Sustav koristi predajnik za stvaranje jake svjetlosne zrake usmjerene prema prijamniku koji je hvata pomoću posebne fotonaponske mreže što pretvara pristigle fotone ponovno u električnu energiju. Sustav je uspješno dostavio 480 vata na udaljenost od 300 metara iako je navodno moguće isporučiti i do 1000 vata na puno veće udaljenosti. Ne znamo samo što se dogodi sa strujom kad se zraka i čovjek istovremeno nađu u istom križanju. Nadamo se da su i tu opciju predvidjeli u nekom scenariju.

VIDI vas kao i uvijek neće razočarati temama u broju, a nas će sigurno zamisliti možemo li boljeg napraviti već u prosincu. Možemo, naravno! VIDImo se idući puta u mjesecu kad na sjeveru planeta noć prevlada dan...

 Sadržaj časipisa Vidi 308 potražite na ovom linku!