Uvodnik - Vidi 302

Uvodnik - Vidi 302

Samo malo veće

Iako su me kao klinca velika platna zagrebačkih kina uvijek mogla fascinirati svojom veličinom koja je ipak bitno nadmašivala naš obiteljski televizor u boji, nikad neću zaboraviti svoj prvi susret s blještavim Astrovisionom, ekranom velikih proporcija obješenim na fasadu poznate zgrade na najpoznatijem i najspektakularnijem njujorškom Times Squareu.

tomislav vidix

Što je to u ljudskom biću
što ga tjera
prema ekstra
inču

Samo nekoliko mjeseci prije mog prvog dolaska u Veliku Jabuku zamijenio je Astrovision tada već legendarni Sony Jumbotron koji je na tom mjestu stajao od početka devedesetih kao simbol nečega novog što do tada trgovi gradova nisu poznavali. Televiziju na trgovima ulica, dostupnu svima. Distopijski prizori iz Blade Runnera i Total Recalla počeli su biti stvarnost. Reklame za nove automobile ili putovanje u daleku zemlju gledat ćemo dok hodamo ulicom ili čekamo taksi.

Blještavilo New Yorka uskoro su svi u svijetu željeli kopirati. Taj spektakularni prizor pokretnih slika koje trče po fasadama zgrada preuzele su sve metropole svijeta, jer je svatko želio pokazati da može bolje i više od američkog velegrada poznatog po svjetlima pozornica kazališta koja su se sada preselila na fasade zgrada.

Tanka, uska i visoka zgrada koju je izgradio poznati izdavač New York Times početkom dvadesetog stoljeća na jednom od najpoznatijih trgova svijeta brzo je mijenjala vlasnike, ali ne i svoju novu svrhu. Nakon što je jedna banka u osvit novog milenija od prethodnog vlasnika koji je neslavno bankrotirao preuzela zgradu, brzo je shvatila moć velikog ekrana. Na njoj je svaki idući vlasnik želio postaviti sve veći i bolji plakat, a s vremenom i veeeeliki ekran. U boji. Shvatili su da je isplativije iznajmljivati nekoliko metara usku fasadu okrenutu prema trgu za luckaste velike reklamne panoe iz kojih se čak puštala para glumeći zagrijanu juhicu Cup Noodles, nego li se baviti iznajmljivanjem prostora u zgradi. No, prije samo 30 godina na toj planetarno poznatoj zgradi bio je samo jedan jedini ekran s blijedo-narančastim slovima koji je objavljivao komunalne vijesti o radnim vremenima muzeja i programu kazališta na Broadwayu.

Svaki veći proizvođač ekrana želio je od tada na tu usku fasadu staviti svoj znak dokazujući svijetu svoju tehnološku nadmoć. Sony, Panasonic, Toshiba, Samsung, svaki sljedeći morao je biti veći od prethodnika. Danas je ta uska fasada okrenuta prema trgu gotovo potpuno presvučena od poda do vrha 110 metara visokim ekranom rezolucije 1312×7380 pixela. Pitanje je samo - je li to kraj.

Vjerujući u ljudsku prirodu, vjerojatno nije. Samo još jedan inč više, samo još malo veće, to je ono što je ljudskoj prirodi. Pa što je to u ljudskom biću što ga tjera prema ekstra inču?
Možda nije svima ugrađen taj softver u glavi, ali većini jest. Naime, čak relativno nedavno, proveden je na jednom sveučilištu sad već poznati „Lego eksperiment“ gdje su ljudima dali zadatak da riješe problem stabilnosti mini Lego građevine sastavljene od nekoliko Lego kockica na kojoj je završna pločica koja predstavlja krov oslonjena samo na jednoj kockici te je time sama pločica nestabilna. Dakle, samo manji dio sudionika eksperimenta jednostavno je maknulo kockicu i time lego ploču učvrstilo na nižoj razini, a većina od preko 60% dodavalo je nove kockice kako bi povećali stabilnost te krovne pločice, iako je u zadatku rečeno da svako dodavanje novih kockica košta neki zamišljeni novac. Gubili su (virtualni) novac, ali si nisu mogli pomoći. Dodavanje je stanje uma.

U ljudskoj prirodi nije oduzimanje, već dodavanje. To je dio naše evolucije. Kada smo počeli raditi testove LCD/plazma ekrana u VIDILABU, standard je bio 34 inča, dakle nešto oko 86 cm. To je bila dimenzija s kojom su ljudi bili sretni, čak oduševljeni, unijeli su šarenu budućnost u svoje dnevne sobe, a mnogi se pri tome i zakleli da im je to ono što su željeli te da nikad neće htjeti više jer je televizor upravo onakav kakav su htjeli. No, onog trenutka kada raspakiraju svoj televizor, baš tog posebnog trenutka u kojemu uživaju dok razmišljaju kako kartonsku ambalažu odnijeti do kontejnera u okrilju noći, ne žele zapravo sebi priznati da su uzeli samo inč premali ekran. To smanjivanje televizora na vašoj komodi traje godinama i proces je koji završava samo jednim činom koji liječi tu frustraciju-kupnjom većeg ekrana.

Mi smo vam ovaj mjesec ponudili upravo to. Bijeg u bolje snove i dodvoravanje vlastitom očnom živcu. Fosforescencija na djelu. Trenutak kada se odlučujete da svoj zid umjesto novim slojem boje ovo proljeće „premažete“ novim velikim OLED, QLED, LED ekranom te bar za par godina odgodite problem, do kupnje još malo malo većeg ekrana. Predstojeće Euroloptanje samo je dobra izlika da to učinite baš sada.

Kao i obično, morao sam uvodnik broja posvetiti jednoj bitnoj temi, no pogled na sadržaj i preporuke razveselit će vas činjenicom koliko smo se potrudili da vas i ovaj put navučemo na neke nove, a dostupne tehnologije koje mogu već danas biti dio vaših života. VIDImo se.:-) 

Sadržaj časipisa Vidi 302 potražite na ovom linku!

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Copyright © by: VIDI-TO d.o.o. Sva prava pridržana.