Tek kada mozgu dopustimo da se potpuno fokusira i kada nas ne mogu omesti distrakcije iz vanjskog svijeta koji nas okružuje, postižemo rezultate

Moj grad je konačno dobio muzej povijesti video igara. Sigurna luka za sve one koji su nakon svoje životne faze bezbrižnog igranja preuzeli ozbiljne životne rute i zadatke. Hram je to posvećen osobnoj mentalnoj slobodi gdje smo imali više vremena, svima onima koji su sate, tjedne i mjesece svoje mladosti i produljene mladosti potrošili na igranje. Tri kata i 800 kvadratnih metara čiste nostalgije za vremenima u kojima ste se osjećali bezbrižno. Svaki kat ovog mjesta posvećen je svojoj dekadi, a završava zadnjim desetljećem prošlog stoljeća - iako neki primjerci datiraju iz 1958., kao što je Tennis for Two koji prikazuje rijetki primjerak jedne od prvih igraćih konzola, a izložene su i konzole koje su još aktualne. No industrija video igara dobila je svoje mjesto na slavnom putu uspona do vrha u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Tada su već korporacije otkrile da bi, osim glazbe i filmova, upravo video igre mogle biti sljedeći čarobni stroj za veliku zaradu.

Tih godina su izašli veliki hitovi koje i sada možete zaigrati, poput Asteroids ili Pac-Mana. Commodore je zauzeo svoje počasno mjesto na prvom katu i uvodit će nas u osamdesete, a na katu posvećenom devedesetima naći ćete čak i naš PcPlay poster koji predstavlja tada popularni Half-Life. Na nezgrapnim konzolama tog vremena možete zaigrati Zeldu, Maria 64 ili Banjo Kazooie.

No ima jedna dvojba koja prati industriju igara od samog nastanka. Je li vrijeme provedeno uz njih izgubljeno ili dobro uloženo - ne samo iz perspektive zabave i nekorisno potrošenog vremena.

Nego iz perspektive toga štete li ili koriste našem mozgu ili osobi kao cjelini, posebno u godinama kada formiramo svoj mozak. Još ne znamo odgovore, ali ima jedno nedavno istraživanje mozga koje, bi moglo ići u prilog tome da igre mogu biti dobar trening za naš mozak.

Naime, uočeno je snimanjem specifičnih moždanih signala u području srednjeg frontalnog područja da kada je naš mozak pod pritiskom, određeni se neuronski signali počinju kretati sinkronizirano, baš kako to radi dobro uvježbani orkestar.

Istraživači s njemačkog Sveučilišta Johannes Gutenberg u Mainzu (JGU) prvi su u istraživanju i studiji koja je uslijedila pokazali koliko se fleksibilno neuronska sinkronizacija prilagođava različitim situacijama, što ukazuje na to da je ova dinamička koordinacija usko povezana s višim kognitivnim sposobnostima poput rasuđivanja. Dakle, inteligencijom.

Istraživači navode da se sinkronizacija pojavljuje kada je mozak naročito izazvan, u situacijama poput fokusiranog razmišljanja ili kada moramo svjesno kontrolirati svoje ponašanje. U studiji je sudjelovalo 148 sudionika u dobi između 18 i 60 godina.

Istraživače je zanimala sposobnost sudionika da se fleksibilno prebacuju između promjenjivih pravila. Sudionici istraživanja su morali pritisnuti gumb kako bi odlučili je li broj paran ili neparan, a nekoliko trenutaka kasnije je li veći ili manji od pet. Svaka promjena pravila zahtijevala je brzu prilagodbu mentalnih strategija, proces koji je istraživačima omogućio da pomno promatraju kako se moždane mreže koordiniraju u stvarnom vremenu, a što je bitan aspekt inteligentne obrade informacija.

Kao rezultat toga, osobe s višim kognitivnim sposobnostima pokazale su posebno snažnu sinkronizaciju theta valova tijekom ključnih trenutaka, posebno pri donošenju odluka. Njihovi su mozgovi bili bolji u održavanju svrsishodnog razmišljanja kada je to bilo najvažnije.

Za sada nisu napravljena istraživanja o konceptima mogućih treninga vlastitog mozga, no svi koji su igrali video igre znaju koliko je upravo to presudno, da u vrlo kratkom vremenu i s velikim pritiskom na mozak donesemo odluke na temelju novih informacija koje su nam ponuđene. Tek kada mozgu dopustimo da se potpuno fokusira i kada nas ne mogu omesti distrakcije iz vanjskog svijeta koji nas okružuje, postižemo rezultate u igri koje samo prije nekoliko sati, dana, tjedana nismo mogli.

Vjerujem da nam igre pomažu u treningu mozga i fokusu kojeg možemo potom projicirati na druge aspekte učenja u svladavanju mentalnih izazova, no naš je problem što je dopamin toliko visok kada smo uvučeni u video igru koju volimo, da kao mlado biće ne možemo reći „dosta“. Upravo vrijeme je ono što nam tada najviše nedostaje za spavanje, učenje i kreiranje novih stvari.

Neka buduća istraživanja, vjerujem u to, amnestirat će naš dug vremenu kojeg smo uzeli za igranje tijekom našeg odrastanja i pokazat će se da nam je bilo korisno izazivati mozak, da ga oštrimo poput najfinije oštrice posebnog moždanog alata kojom smo kasnije istraživali mnoga područja koja su nas formirala u odrasle ljude kakvi danas jesmo. Manje-više :)

I na kraju, Damiru Šlogaru čestitke na fenomenalnom doživljaju koje je stvorio u Muzeju povijesti video igara. Do idućeg jesenskog dvobroja, VIDImo se!

Sadržaj časopisa VIDI broj 352 pročitajte na ovom linku!