IZvuk, ili bolje reći buka, tisuće glasova koji u isto vrijeme ispunjavaju uske i duge hodnike stvarajući neprestan, ali ugodan pritisak nebrojenih zvučnih valova na naše uši. JobFair je taj događaj, simpatičan sajam poslova na zagrebačkom FER-u koji je vjerojatno odavno prerastao ambicije ljudi koji su ga pokrenuli. Više ne postoji hodnik u prizemlju fakulteta koji za trajanja tog dvodnevnog festivala nije zauzet malenim štandom neke tehnološke tvrtke koja kao na nekom Eko-OPG sajmu umjesto teglica s maslinama, domaćim medom i ukiseljenim rajčicama studentima nudi novčano unosne visokotehnološke poslove i uzbudljive karijere. Svi do jednog nude mladim studentima neke snove koje će zajedno sanjati. Mi smo, u skladu s našim istraživačkim duhom i ponekom teglicom meda i maslina, privukli studente na naš štand s idejom da u naše ime istraže koje to snove hrvatske tehnološke tvrtke prodaju i vrijede li one da se o njima čuje i u VIDI-ju . Podijelili smo studentima posebne VIDI akreditacije, pa su kao naši specijalni reporteri čačkali od štanda do štanda tražeći među tih 100-tinjak tehnoloških tvrtki vrijednu priču i tvrtku kojoj ćemo dati titulu Supertec-tehnološkog poslodavca godine. Unatoč velikoj i nepreglednoj ponudi, u toj buci dobrih prilika uspjeli smo izvući desetke kvalitetnih priča od kojih dvije nagrađene zvuče odlično, pa ih objavljujemo već u ovom broju, a druge ćete vidjeti kroz naš serijal tema o IT karijerama koje zovemo „IT posao snova“.
Zvuk može biti ugodan i neugodan, pa zvukovi visokih frekvencija koji prelaze naše čujne mogućnosti i zalaze u područje ultrazvuka od preko 20.000 Hz mogu utjecati na naše neurone u mozgu, na čemu medicina već radi kako bi mogla pozitivno upravljati nepravilnostima u tkivu koje dovode do degenerativnih bolesti. Ultrazvuk kojim liječnik pregledava fetus stvara navodno jačinu zvuka od skoro 100 decibela, što je u rangu prolaska podzemne željeznice kroz stanicu, čemu dodatno pridonosi tekućina kojom je bebino uho ispunjeno u majčinom trbuhu no nije dokazano da im to na bilo koji način škodi.
Prividna stvarnost koju veliki proizvođači VR sustava poput HTC-a žele učiniti moćnim alatom koji će koristiti svi, od svijeta zabave do edukacije pilota zrakoplova, nije samo ovisna o vizualnim interpretacijama prostora koje se prikazuju korisniku VR headseta na zaslonu stvarajući stereo sliku i varajući naše receptore u mozgu. Bitni su zvukovi koji se moraju pojavljivati u smjeru u kojem korisnik okreće glavu baš kako bi to učinio i u stvarnom svijetu. Dakle, puno računanja i moduliranja zvuka ovisno o kretanju korisnikove glave i njegovih ušnih školjki. Svega nekoliko decibela snage pritiska zvučnog vala na naš ušni bubnjić može činiti razliku kod osobe koja ima normalni sluh da preciznije „shvati“ prostor koji ju okružuje, čak ako se radi i o virtualnom prostoru. Za našu percepciju prostora koji nas okružuje bitan je zvuk i šumovi koji nas okružuju. Snažna buka koju, primjerice, stvara gradski promet u velegradovima doseže 85 dB i njoj možemo biti izloženi najviše 8 sati ako želimo izbjeći oštećenje sluha, dok već kod 100 dB, što je nešto manje od onoga što stvaraju pojačala i zvučnici nekog prosječnog rock koncerta, možemo bez brige provesti tek 15 minuta.
No zašto nas onda nerviraju zvukovi računala čiji ventilatori bruje na tek 60 decibela? E, pa zato što ih obično čujemo kada svi u kući već spavaju i želimo biti nečujni kako bi se i sami koncentrirali na ono što radimo na računalu. No baš onda kad je najtiše upale se ventilatori da ohlade procesor u našem tijesnom kućištu i izdajnički svim ukućanima daju do znanja da ipak ne spavamo, već provodimo vrijeme igrajući PUBG. Ovog mjeseca smo si postavili izazov da kreiramo najtišu moguću PC konfiguraciju koja će proizvoditi manje buke od najtišeg šapata i tek nešto više od gotovo potpune tišine takozvane „gluhe sobe“ obložene posebnim apsorbirajućim konusnim spužvama na zagrebačkom FER-u gdje smo radili testiranja. Željeli smo čuti taj „zvuk tišine“ od 24 decibela kada računalo radi najvećom snagom, a mi ne čujemo gotovo ništa. Naravno da smo u tome uspjeli, a recept kako to učiniti naći ćete u broju koji vam je u rukama. Nekoliko dobrih i ekskluzivnih priča imamo i u ovom broju, a svakako bih preporučio članak o mini Raspberry Pi laptopu koji je Igor napravio iz zabave u svega nekoliko dana za potrebe jednog natječaja poznate dugogodišnje open-source konferencije DORS-CLUC.
Uskoro počinju ljetni odmori, pa će i naše teme u idućih par brojeva biti posvećene tome dobu kada možete eksperimentirati s novim tehnologijama koje vas zanimaju. Mi već radimo vrijedno na tim sadržajima, a vi do tada uživajte u ovom broju. VIDImo se!

Sadržaj časipisa Vidi 279 potražite na ovom linku!