Uz pobjedu u jednoj od najkompetitivnijih kategorija poznatog festivala koja je ove godine imala čak 522 natjecatelja, Penjačima je odana počast i nagradom guvernera Tokyja, a mi smo se povodom toga ovog mjeseca čuli s prvim perom, olovkom, kistom, animatorom i začetnikom kompletnog projekta zagrebačkim animatorom Sinišom Mataićem. Hrvatski kreativac sa španjolskom adresom je s nama tako podijelio svoja razmišljanja o spomenutog filmu te svojoj karijeri i animaciji općenito, a što smo sve saznali pročitajte u retcima koji slijede.
Animirani realizam: Mataić je dosta pažnje posvetio snimanju kolega penjača kako bi što vjernije animirao penjačke hvatove
Od Zagreba do Barcelone
Mataić trenutačno radi u Barceloni kao viši (senior) 3D animator likova u animacijskom studiju Tinker Magic. Tamo je, kaže, završio nakon prave male mini turneje po Europi tijekom koje je još živio i radio u Hrvatskoj, Danskoj, Češkoj i Austriji. Što ga je potaknulo da se makne iz zone komfora i napusti Lijepu našu? Ambicioznost.
“Završio sam animaciju na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i neko vrijeme radio kao animator u Hrvatskoj, ali smetalo mi je to što nisam imao osjećaj da napredujem; što sam naučio na faksu - naučio sam, to je bilo to, sada jednostavno radim i ne mičem se,” otkriva Mataić. Ta stagnacija mu je posebno smetala jer je cijelo to vrijeme na internetu gledao kakve “fenomenalne projekte ljudi realiziraju” tako da je i sam odlučio poduzeti nešto po pitanju profesionalnog napretka. Tako se 2010. po završetku fakulteta zaputio na Annecy, najveći francuski festival animacije tijekom kojega je gledao u kakvim bi se školama po Europi i svijetu mogao dodatno školovati i usavršavati svoje animatorske vještine. “Razmišljao sam o Japanu, Francuskoj i još par lokacija, a onda sam naletio na danski The Animation Workshop koji je nudio četveromjesečni tečaj o animaciji 3D likova,” objašnjava Mataić.
Ono što ga je posebno privuklo prema Danskoj jest činjenica da je The Animation Workshop koncipiran na način da za svoje predavače angažira vrhunske profesionalce iz industrije, animatore iz Disneyja, Pixara, Dreamworksa i sličnih studija te veliki naglasak stavlja i na networking element obrazovanja - upoznavanje novih profesionalaca, stjecanje kontakata i sl. Mataić se u međuvremenu prijavio na natječaj Hrvatskog audiovizualnog centra koji je dijelio financije za obrazovanje te se nakon što je osvojio spomenuta sredstva javio The Animation Workshopu koji je prihvatio njegovu prijavnicu te pozvao da bude dio njihovog “3D character animation” tečaja.
“The Animation Workshop ima po meni fenomenalnu filozofiju; oni kažu “we are not an art school, but a skill and crafts school” kaže Mataić koji dodaje kako mu je po dolasku u danski Viborg gdje se spomenuta škola i nalazi “mozak eksplodirao od toga koliko je sve dobro” koncipirano i realizirano. U to je vrijeme HAVC-u već prijavio svoj gore spomenuti film Penjači te je upravo tamo saznao da je pobijedio na natječaju te da će dobiti financijska sredstva potrebna za njegovu produkciju. “Tada sam saznao da The Animation Workshop ima i tzv. artist-in-residence program imena Open Workshop koji je otvoren u smislu da se na njega može prijaviti bilo tko u svijetu s bilo kakvim projektom - filmom, igrom, stripom, storyboardom, doslovno bilo čim. Ono što je fenomenalno jest da oni svojim polaznicima daju stan i ured s računalom i svim potrebnim softverom te ljude koji ti pomažu u radu,” entuzijastično će Mataić. Naravno, njegov je sljedeći korak bio logičan - prijavio je Penjače za Open Workshop, komisiji se film dopao te je igrom slučaja mladi animator još godinu i pol ostao raditi u Danskoj gdje je stekao i brojna poznanstva iz industrije te upoznao svoju današnju zaručnicu, Španjolku Nataliu Marcos, također animatoricu koja je radila na Penjačima.
Mataić je nakon Open Workshopa otišao put Češke gdje je završio još jedan sličan tečaj 3D animacije kreatura, a u međuvremenu je sa zaručnicom još živio i u Hrvatskoj i Beču nakon čega su se opet vratili u Hrvatsku “da bi na kraju rekli ‘idemo probati Španjolsku’” gdje su do danas i ostali. Mladi zagrebački animator tako danas radi kao viši 3D animator likova u Tinker Magic studiju u Barceloni, u slobodno vrijeme s boljom polovicom priprema jedan novi film i općenito je vrlo zadovoljan sa životom. Kako otkriva, “u Španjolskoj ima dosta posla za animatore, puno više nego kod nas.”
Paklenička prekretnica i osjećaj idiotizma
Ideja za Penjače je proizašla iz njegovog hobija kojim se bavi već 12 godina - slobodnog penjanja. “Penjao sam i sportske smjerove od 20-30 metara i alpinističke od 150, 200 i više. Prije nekih pet godina smo se tako ja i prijatelj popeli na stijenu od 150 metara i krenuli se spuštati niz nju. Prilikom takvog spuštanja inače na kraju užeta zavežeš čvor pa ako ti spravica dođe do kraja, automatski zapne, stane i siguran si,” objašnjava Mataić. On tom prilikom nije zavezao čvor nego je samo bacio uže jer je bio uvjeren da neće ići do kraja užeta. “Naravno, kako se prijatelj spuštao, trebalo mu je više užeta nego što smo imali i oko negdje 40-og, 30-og metra iscurio i padao cca. 8 metara dok nije zapeo za malo drvce koje je stršalo iz stijene,” prisjeća se Mataić nesretnog događaja. Na svu sreću, sa spomenutim prijateljem je sve bilo u redu. “Cijeli se izubijao, ali je bio čitav,” govori nam ovaj animator s interesom za ekstremne sportove koji taj kompletan događaj smatra pravom prekretnicom u svom životu. “To mi je sve ostalo u glavi jer sam u tom trenutku odlučio da neću dopustiti da mi išta u životu proklizi kroz prste pa je tako bilo i s tom animacijom; samom sam sebi rekao da ću dati sve od sebe da se bavim s time, nakon toga sam otišao u Dansku, nakon toga sam krenuo raditi na Penjačima i danas sam tu gdje jesam.”
Hardver i softver: Penjači su producirani na HP z420 PC-u, a od softvera su korišteni Photoshop, TV Paint, Maya te Adobe After Effects i Premiere
Kada je krenuo raditi na Penjačima, Mataić je već imao dosta iskustva s nekim drugim filmova ostalih autora s kojima je surađivao u Hrvatskoj, no htio je napraviti nešto u potpunosti svoje. “Pošto mi je to bio prvi film, htio sam da bude osobne prirode, ali opet nisam htio raditi film o sebi jer mi je to bilo nekako previše otrcano, previše ‘cheesy’, a s druge strane ni film o točno tom događaju nije imao previše smisla jer sami događaj nije bio toliko zanimljiv - mi smo se popeli, krenuli spuštati, ovaj je skoro poginuo ali nije i to je u biti to.” Zbog toga se Mataić odlučio na produkciju animirane priče koja ima neke slične, neke iste i neke u potpunosti različite elemente od njegove pakleničke avanture. Drugim riječima, Penjači su inspirirani stvarnim događajima, ali nisu njihova vjerna animirana rekreacija. Ono što mu je bilo izuzetno bitno jest, kako kaže, “prenijeti u film onaj osjećaj dvojice idiota, osjećaj kada si presiguran u sebe i ništa ti se ne može dogoditi, a baviš se nečim u čemu i najmanja sitnica može biti fatalna - u toj priči nije zakazala oprema nego je bila moja krivica. Upravo sam taj osjećaj htio imati u Penjačima.” To nije bio nimalo jednostavan zadatak, ali Mataić vjeruje da je na kraju napravio dobar posao.
I sam engleski naziv filma je inspiriran spomenutom penjačkom avanturom na Paklenici. Kako nam objašnjava Mataić, “off belay” je engleski termin koji bi doslovno preveden značio “bez osiguranja”, odnosno “skinut s osiguranja”. Tijekom penjanja dugih smjerova, penjači u nekom trenutku dođu na tzv. “sidrište” na kojem se ukopčaju i doviknu drugom penjaču koji ih je do tada osiguravao “off belay”, što mu daje do znanja da ih može skinuti s osiguranja na stijeni. “Penjači” su tako bili samo radni naziv filma, iako je isti za hrvatsko tržište na kraju i zadržan.
Animacija = rupa svestranosti bez dna
Što se animacije općenito tiče, Mataić objašnjava kako je ova profesija puno kompliciranija nego što se to laicima na prvi pogled čini. “Za animaciju kao prvo moraš znati crtati, a kao drugo moraš znati dobro crtati. Zatim moraš savladati animaciju kao tehniku koja ima svoje principe - squash, stretch, anticipacija, itd. Dakle, trebaju proći godine da uopće recimo savladaš samu animaciju, a tek onda dolazimo do [animiranog] filma,” kaže Mataić koji svoje vještine praktički bez odmora brusi već punih 13 godina. Uz animaciju, napominje da oni koji žele raditi animirane filmove moraju shvaćati stvari kao što su režija, dizajn likova, digitalno bojanje, gluma, pisanje scenarija i sl. “Sve u svemu, to je baš hrpa posla,” iskreno će Mataić koji je tijekom tri godine koliko je radio na Penjačima pročitao ogromnu količinu knjiga i završio poveći broj online tečajeva. Smatra da je posebno dobro iskoristio svoje vrijeme u Danskoj kada osim današnje zaručnice baš i nije bio okružen s ljudima s kojima se družio privatno, tako da je društveni život žrtvovao za profesionalno usavršavanje na sve moguće načine. “Pročitao sam ne znam ni sam koliko knjiga, pogledao bezbroj tutoriala, uzimao online courseove, pričao s profesionalcima iz industrije… a i dalje imam osjećaj da sam tek zagrebao po površini,” opisuje Mataić profesionalne napore kroz koje je prošao na sjeveru Europe.
Svemogući tablet: Penjači su izanimirani pomoću Wacom tableta Syntic 24 HD, a Mataić svim kolegama animatorima od svega srca preporučuje grafički tablet sa zaslonom koji je “neusporedivo brži” od ‘slijepih’ alternativa
Za Penjače je konkretno Mataić samostalno napravio “puno više posla nego što se to inače radi”. Kako otkriva, tako je ispalo jer je to bio njegov prvi osobni autorski film i bio je poprilično pedantan. “Odradio sam kompletan dizajn likova, svu pretprodukciju, storyboard, napisao scenarij koji sam u Danskoj još usavršavao s jednim scenaristom do kojeg sam došao putem preporuke, jedan Talijan mi je napravio 3D pozadine koje se pojavljuju u tri kadra u filmu kada kamera prolazi kroz prostor, Natalia (zaručnica) je napravila desetak pozadina… Sve u svemu sam imao 4 animatora koji su napravili devet kadrova, a ostalih 130 sam napravio sam” otkriva Mataić kroz smijeh. Mladi animator nije propustio dati zasluge ni svojoj majci koja je bojala kompletan film u programu TV Paint. Osim spomenutog TV Painta za bojanje, Penjači su rađeni i uz pomoć Photoshopa CS6 za crtanje i skiciranje, Adobe Premiere i After Effects softvera za montažu i Maye za 3D modeliranje. Mataić je cijeli film izanimirao na HP Workstation modelu z420 pomoću Wacom tableta Syntic 24 HD, a kolegama animatorima iz sveg srca preporučuje grafički tablet s pravim zaslonom jer je animacija na njemu “jednostavno neusporedivo brža” u odnosu na alternative.
Preko pravog trnja do animiranih zvijezda
Mataiću je ukupno trebalo tri godine za izradu Penjača. Film je u startu na gore spomenutom natječaju od HAVC-a dobio oko 340.000 kuna poticaja, a tu je i teško procjenjiva logistička podrška u vidu stana, ureda, opreme i softvera koju je dobio u Danskoj. Unatoč tome, hrvatski animator je posljednjih godinu dana projekta radio praktički sam nakon što mu je ponestalo sredstava. Kako je to moguće? “Za početak, ta cifra od 300 i nešto tisuća kuna je bruto iznos, dakle treba imati na umu da to nije ta lova. Nadalje, kada se taj iznos rasporedi na hrpu suradnika tijekom većeg vremenskog perioda koji nam je trebao za izradu Penjača dolazimo do situacije u kojoj sam gotovo godinu dana imao radne dane od 16 sati - osam sati sam radio profesionalno, a osam na svom filmu. U međuvremenu sam se još preselio u Beč i radio u jednoj firmi koja je imala brutalnu satnicu tako da sam dolazio doma u osam navečer i do jedan, dva u noći radio na svom filmu, dizao se opet rano ujutro i sve ispočetka,” prisjeća se Mataić tog napornog životnog perioda. Otkriva i kako je uz doškolovanje, rad i rad na Penjačima pune četiri godine bio u pogonu bez godišnjeg odmora. “Stvari su od 2012. do danas stvarno brzo proletjele.”
Penjači su u konačnici sufinancirani od strane HAVC-a i proizvedeni u Luma Film studiju u Zagrebu uz potporu Nacionalnog parka Paklenica koji je Mataiću i ekipi ustupio besplatan ulaz u park i kamp za vrijeme snimanja te zagrebačke penjačke dvorane Fothia u kojoj je snimao prave penjače “kako bi što vjernije animirao prave hvatove i sami čin penjanja”. U Paklenici je pak produkcijska ekipa uz hrpu fotki i skica snimila i autentičan zvuk za film, a modelirala je i neke stvarne lokacije koje su na kraju završile u Penjačima kao što je Anića kuk, najveća stijena na Velebitu. Mataić je muku mučio s našim pitanjem u vezi toga koji mu je bio najveći izazov prilikom izrade Penjača, a na kraju se ipak odlučio za umjetničko preispitivanje koje mu se najviše vrtilo po glavi u posljednje tri godine. “Ta osobna nesigurnost mi se često zavlačila pod kožu - kad radiš na tuđim stvarima, želiš da je tvoj posao dobar, da je tvoja animacija dobra, ali ako je film loš - ti nisi redatelj i to nije tvoj problem; uvijek se nekako distanciraš od kompletnog projekta. U ovom je slučaju to bilo nemoguće - Penjači su moj projekt, moja beba i jednostavno se nisam mogao oduprijeti umjetničkom preispitivanju u vezi toga je li to što sam napravio dobro, hoće li se ljudima svidjeti i sl.,” otkriva nam svoje dileme Mataić.
Inspiracija: Penjači su inspirirani istinitim događajima, no nisu njihova vjerna animirana rekreacija
Unatoč tome, napominje kako čvrsto vjeruje da “svaki autor ne bi trebao podlijegati publici” te bi barem jednom trebao ispričati priču koju želi ispričati, a ne onu za koju misli da publika želi da ispriča. Nakon dovršetka i kritičkog uspjeha Penjača ima puno više samopouzdanja nego je prije imao, no to ne znači da više ne preispituje svoje kreativne napore niti smatra da je to preispitivanje loše. Nagradu za najbolji kratkometražni film na tokyjskom animet festivalu opisuje kao “najdražu moguću” jer je ne samo veliki ljubitelj animea već je u startu i bio lagano skeptičan po pitanju prihvaćenosti vizualnog i narativnog tipa na koji se odlučio. “Htio sam napraviti film koji i moja mama i baka mogu pogledati i razumjeti i mislim da sam u tome uspio. To u Europi malo prolazi, a malo ne; Europljani u pravilu vole drugačiju estetiku i animaciju, možda je moj film čak mrvicu previše ‘mainstream’, previše normalno animiran da bi se dopao prosječnom europskom ukusu,” otkriva nam mladi animator. U svakom slučaju, Penjači su ono što je Mataić i želio te je film već priznat od strane kritike tako da njegov autor danas ipak “ima više samopouzdanja po pitanju vlastitih kreativnih napora i radova” nego što je to bio slučaj prije nekoliko godina.
O strasti, ambicijama i mladim animatorima
Mladim animatorima i ljudima koji tek ulaze u ovu industriju Mataić savjetuje da prvo nauče crtati što je bolje moguće, a napominje i kako “bi bilo dobro upisati zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti.” Uz to, ističe vrijednost interneta i ogromne količine blogova profesionalaca iz industrije koji u današnje doba “s internetskom publikom dijele sve na čemu rade,” a smatra i kako su plaćeni online tečajevi itekako vrijedni uloženog novca te priznaje kako i dan-danas uz sve ostale obaveze i projekte nastoji završiti barem jedan takav “course” godišnje. Ponavlja i kako je učenje o filmu, režiji, glumi i svim ostalim komponentama sedme umjetnosti itekako bitno za sve one koji žele raditi na vlastitim projektima.
Drugim, odnosno Mataićevim riječima: “fokus je izuzetno bitan te moraš biti fokusiran na ono što želiš, a tko god se odluči na animaciju kao karijeru u startu treba biti svjestan činjenice da neće biti bogat, ali će zato raditi ono što voli.” Upravo je ta ljubav prema svojoj profesiji ono što ga i nakon 13 godina iskustva gura dalje, gura da radi s više napora nego ikada prije, s jednakim entuzijazmom i motivacijom koju je imao s 19 godina kada je upisao animaciju na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. “I dan-danas se na poslu na kojem ne radim na vlastitim projektima držim motiviranim, crtam da se zagrijem čim dođem na radno mjesto, kolege odu na puš pauzu a ja nastavim skicirati, svjestan sam da mi ako ne crtam neko vrijeme automatski ide lošije; ima ljudi koji animaciju gledaju samo kao posao ali ja to nikada ne bih mogao jer bi moj rada onda bio nekako ravan, bezdušan,” objašnjava nam mladi animator svoju vječnu strast prema ovoj struci.
Sve je dopušteno u ljubavi i animaciji: Mataićeva zaručnica Natalia Marcos je također sudjelovala u produkciji Penjača, a mladi par već priprema i nove nezavisne projekte
Što se budućnosti tiče, uz spomenuti 2D animirani film na kojem u slobodno vrijeme radi sa svojom ljepšom polovicom, Mataić na umu ima i još nekoliko dugoročnih projekata raznih priroda.
Njegov brat programer Saša Tomislav Mataić je u Zagrebu inače nedavno otvorio tvrtku Hyperspace, a dvojac već sada radi na nekim alatima za animatore i drugim projektima. “Ja sam primijetio što bi mi koristilo u radu i ako još uz to radimo i na nekom projektu koji bi mogao brže završiti s alatom koji Saša može isprogramirati, tim bolje,” objašnjava Siniša ovu novu suradnju.
Braća Mataić već imaju nekoliko projekata za sljedećih pet godina, a isti su prilično raznovrsni po pitanju krajnjeg proizvoda - planiraju se animacije, filmovi, igre i još ponešto tako da nema sumnje kako ćemo o ovom mladom animatoru i njegovim projektima čuti još puno puta u budućnosti.
