Kopi-pejst, kopi-pejst, kopi-pejst, undo, undo, undo... kopiram-lijepim-vraćam na staro, kopiram-lijepim-vraćam na staro... kao sitni vez, kao ritam mašina ili klipovi dobro podmazanog stroja.
Da budemo sasvim iskreni, priča o vožnji na struju postoji jako dugo. Naime još 1912. godine bilo je čak 34.000 registriranih vozila u Sjedinjenim Američkim Državama, koje je pogonio elektromotor s izvorom iz prvih punjivih olovnih baterija.
Dok su na obalama Dunava pored današnjeg Vukovara, prije otprilike 3000 godina pripadnici Vučedolske kulture izrađivali prvi poznati indoeuropski zvjezdani kalendar čak stariji od onog u Stonehengeu, nisu niti slutili da su zapravo možda prvi europski začetnici otvorenog koda.
Uvijek me razveseli nekoliko rečenica ispisanih na zidu moga dragog prijatelja i našeg kućnog dizajner-gurua Marina. Duboke su to misli nekoga anonimnog autora kojih se ne bi posramio niti Broj 1 iz cvjećarnice Alana Forda.
Sigurno ste se u svojim veselim životima već susreli s pojmom – nedodirljivi. Ne mislim tu na ljude s one strane zakona koje ruka pravde teško može dodirnuti ako su spretni u migoljenju kvarnim i za njih presporim sustavom.
Potreba ljudskih bića da prošire svoje mogućnosti djelovanja na majčici Zemlji počela je onog trenutka kada smo prestali koristiti ruke u šetnji travnatim savanama i njima počeli raditi zanimljivije stvari koje su nas dovele sve do ruba našega sunčeva sustava.
Jedan, dva, tri… četiri, pet, šest… sedam, osam… nos ti… hm. BROJANJE. To je ono što počnemo raditi čim progovorimo u druženju sa svojim malenim prijateljima prije no što nas teta u vrtiću krene pozivati na jutarnju užinu.
Kao veliki ljubitelj SF-a uvijek sam naravno vidio dobre strane u ovladavanju novim tehnologijama i vjerovao da će svaki novi tehnološki izum biti zgodan dodatak na putu prema potpunom i ispunjenom civilizacijskom vrhuncu, svojevrsnoj ekstazi.
Već sam u drugom razredu osnove škole morao tek naučenim pisanim slovima napisati što želim biti u životu. Pitanje je bilo jednostavno, ali odgovor koji će odražavati moju želju pomalo preplašenoga klinca utonulog iza drvene klupe baš i nije.
Glazba je nešto što nas usrećuje i svijet vjerojatno ne poznaje ljudsko stvorenje kojemu njemu draga glazba neće stvarati ugodu.
Iako je najveća retro priča ljeta povratak mitske utrke „svemirskih brodova“ do davno osvojene Zemljine orbite, teško mi je ne istaknuti naš redakcijski retro pokušaj vraćanja u neko davno vrijeme kada smo manje znali, a više bili sretni. Navodno.
Ljeto je bilo duuugo, vruće i ljepljivo pa tko može osporiti da nam nije bilo veselo, no vrijeme je da upalimo naše magične strojeve u redakciji i da vruća para krene štipati za oči jer zima kuca na vrata i trebat će uskoro pripaziti koliko smo zagrijali vaša srca dobrim sadržajem i temama koje će vam otvoriti apetit za novim tehno-zanimacijama koje se pojavljuju na horizontu.
Iako je težnja naše civilizacije oduvijek bila da netko radi za nas za džabe dok mi pri tome ne radimo ništa ili radimo svašta nešto, samo s tuđim rukicama i znojem, tek se relativno nedavno pojavila ta mogućnost da ne tlačimo nikakvo živo biće, a ipak dobijemo „roba“ koji ništa ne traži niti propitkuje. Osim struje.
Oni koji su bili u svijetu računala 1999. godine znaju koliko je svijet te godine strepio kada će se tri nule nagurati iza broja 2 i kada će svijet definitivno stati kad otkuca zadnja sekunda godine s tri devetke.
Svi znamo da je SF neiscrpni izvor inspiracije za kreatore uređaja koji će se zaista naći u stvarnom životu tek koju dekadu nakon što smo to čudo s divljenjem gledali u nekom SF filmu ili nekad čitali u SF romanima Isaaca Asimova.
Evo vam recepta za dobru zabavu na dugi rok. Kada ste neprestano oduševljeni nekom novom tehnologijom jedini lijek za to je da napravite svoj tehnološki časopis.
Generacija koja je stasala uz Commodore 64 i ZX Spectrum sjeća se da se uz TDK kazetu s novim igrama u džepu, nosio i ključić od stana oko vrata, na tankoj vezici ili običnoj bijeloj lastici. To nije bila legenda to je bila stvarnost.
Iako su me kao klinca velika platna zagrebačkih kina uvijek mogla fascinirati svojom veličinom koja je ipak bitno nadmašivala naš obiteljski televizor u boji, nikad neću zaboraviti svoj prvi susret s blještavim Astrovisionom, ekranom velikih proporcija obješenim na fasadu poznate zgrade na najpoznatijem i najspektakularnijem njujorškom Times Squareu.
Neću lagati i reći vam da sam kao klinac sklupčan na zadnjoj klupi obiteljske VW bube na putu do vrtića maštao o tome da će automobili jednom voziti sami ili da će komunicirati s drugim automobilima.
Kada tišinu zamijenimo gromoglasnim žamorom koji traje satima, pa i danima, onda nije teško odabrati događaj koji smo u proteklom mjesecu jako dobro doživjeli i zapamtili jer nam on doslovno još uvijek odzvanja u glavama.
Tiha patnja svakog svjetskog pilota drona koji drži do sebe i svojih umijeća pilotiranja ovih dana definitivno je postao headset, ili bolje reći naočale, Orqa FPV.One.
Silicijska dolina danas je najpoznatija dolina na svijetu i ljudi je često vežu uz danas jako bogate i privlačne tech tvrtke kao što su Apple ili Google. Ta je dolina rađala danas najpoznatije tehnološke divove kao na traci jer su povezanost i zajednički interes za znanje bili ključ nastanka novih i sve zanimljivijih tvrtki i inovacija.
Imati dobru ideju svakako je dobar početak. Nije čak problem ni pokrenuti neku ideju, ali održati se neko duže vrijeme s tom idejom na tržištu svakako je izazov s kojim ćete se opako boriti.
Možda najuzbudljiviji trenutak u proteklom mjesecu za redakciju VIDI-ja, je osim obilježavanja 25 godina izlaska prvog broja dragog nam časopisa, bio trenutak kada smo prvi od medija usporedno testirali novu generaciju prijenosa mobilnih podataka.
Što to, u vremenskoj liniji prosječnosti života milijardi ljudi koji su nastanjivali planetu, znači prvo paljenje vatre u pećinama prije 125.000 godina?
Početak godine je kao i početak dana, uvijek dobra prilika da si dopustimo da nas obuzme optimizam da će baš ovo razdoblje pred nama biti posebno i bolje nego ono koje ostavljamo iza sebe.
Bar jednom ste gledali film, seriju ili bar igrali igru u kojoj neki opaki virus u vrlo kratkom roku baci civilizaciju na koljena i vrati je tisuću godina unatrag na razinu kada se baš svaki dan, a nekad i noć, ljudi bore da osiguraju preživljavanje sebi i svojim bližnjima.
Borba za slobodni četvorni metar u stanu kako bi pobjedonosno položio svoj laptop i na trenutak oteo dio Internet bandwidtha ukućanima da se spojim na redakcijski VPN i napišem uvodnik postala mi je rutina. Vjerojatno baš svima. Ne samo Hrvatskoj, već čini se cijeloj planeti. Nikad nisam kao i vi doživio da se život ljudi na ovoj našoj planeti zaustavi gotovo istovremeno i gotovo na svim kontinentima. Kao da smo svi stavili život na čekanje.
Neka istraživanja govore da je potrebno tek 21 dan da usvojimo neku novu rutinu, ali i dva mjeseca da to postane i stalna navika.
Jedno od najvažnijih i najcjenjenijih zanimanja u ranom srednjem vijeku nije bio tamničar, pa niti krvnik, lovac na vještice ni kovač mačeva ili pak sakupljač ljekovitog bilja.
Kada sam bio mali čovac i tek krenuo u školu, moja obitelj je imala mali žuti gumenjak od svega nekoliko metara s malim bijelim Tomos vanbrodskim motorom. Sve to zajedno s veslima, sidrom i rezervoarom svako ljeto stalo je na mali željezni krovni nosač malenog golfa kada smo krenuli put Jadrana.