Kad, ako ne sad i tko, ako ne mi? Poznata doskočica koja baš prigodno u ovom trenutku, dok pišem posljednji uvodnik prije ljetne pauze, slikovito nagovještava skoro spuštanje redakcijskih roleta s glasnim treskom i konačni odlazak u privremeni ljetni limb. Da, to je to. Planulo je sunce iznad naših glava dovoljno da poželimo malo snijega.
Kad su neki marketinški magovi počeli iz nekog, čini se ne prepametnog razloga, u prošlom stoljeću različitim generacijama dodjeljivati slova s kraja abecede, dajući im pritom egzotične znakove X i Y, slutili smo svi da će ubrzo doći i to zlokobno posljednje slovo Z.
Bio sam nešto bolestan u posljednje vrijeme, vjerojatno kao i mnogi od vas ove zime, te osjetio onu tupu nemoć kada vam razne uobičajene stvari, koje uzimate zdravo za gotovo, više nisu tako lako dostupne.
Dok lagano ispraćamo ljetno sunce najdužeg dana u godini i klizimo u najkraću redakcijsku noć u mislima mi je jedan veliki crveni zmaj kojeg znam za vjetrovitih dana vidjeti na savskom nasipu pored zagrebačkog mosta Mladosti.
Kakvo je samo svijet postao zbrkano mjesto. Naselili smo ga u velikom broju i ne mislimo stati na tome. Širimo si prostor tako što smišljamo virtualnu stvarnost, stvaramo umjetnu inteligenciju pa da netko razmišlja umjesto nas i izmišljamo samovozna vozila da nas netko vozi, a svemirske letjelice da umjesto nas osvajaju nove planete.