Naime, dobili smo intrigantan poziv za važan događaj sa skicom pristupa udaljenom skladištu na krajnjem jugoistoku Zagreba, zoni grada gdje vjerojatno i omražene vrane idu izbrojati zadnje sate kada im dođe vrijeme umrijeti. Na skici je bila uputa da zaobiđemo betonske barikade na kraju asfaltne ceste i nastavimo prašnjavim putem do nekih skladišta za koja bih posumnjao da ih uopće ima na Google Earth snimkama.

Zaustavili smo auto ispred hangara i šutke krenuli prema tamnim otvorima u betonskom zidu što su predstavljali ulaze u skladišta. Nakon nekoliko željeznih stepenica ušli smo u tamno skladište u kojem se u konspirativnoj tišini nalazilo 20-tak ljudi, neformalno poredanih u krug oko nekoliko poslaganih drvenih paleta na kojem je stajala mala gomila „zelembaća“. Stotine kutija zelene boje, poput svežnjeva dolarskih novčanica koje viđamo u filmskim scenama, hipnotizirale su odabrano društvo. Scena je bila kao iz popularne serije „Njujorški plavci“ kada detektivi upadaju baš u trenutku razmjene love za traženu robu koja je nedavno izgubila vlasnika.

Oči su nam se brzo privikle na tamu skladišta a pojavom lica osebujnog spiritus movensa projekta doniranja micro:bitova školarcima, Nenada Bakića, raspršila se moja maštariju da svjedočimo nekoj uzbudljivoj krimi priči. Prisutnost Ministrice znanosti i obrazovanja, Blaženke Divjak, pojačalo je dojam da smo na hladnom, vlažnom i mračnom ali bitnom mjestu za sudbinu koja nas čeka. Došli smo baš u taj posebni trenutak, kada je prema školama krenulo 38.000 mikroračunala tzv. micro:bitova. Iako tako nije izgledalo, znao sam da svjedočim povijesnom trenutku kojeg ću se za koju godinu rado prisjećati, unatoč relativno maloj skupini nas koji smo se okupili. Osjećao sam se ponosno, kao običan građanin, ali i kao glavni urednik tehnološkog medija, siguran da ćemo već za nekoliko godina radi ovog pisati o nekim novim Rimcima, Gajšakima, Suminama, Vučinićima....

Ovaj relativno jeftin projekt učinio nas je svjetskim tehnološkim facama gotovo preko noći.  Našu smo lijepu, ali prilično zaostalu, zemlju stavili po raširenosti micro:bitova u školama ispred tehnološki najrazvijenije države na svijetu – Singapura.

Singa... što? Pitat će se to možda netko, ali par klikova na internetu dovest će nas do podatka da je tehnološki, i u svakom drugom smislu, najrazvijenija zemlja današnjeg svijeta Singapur, odlučila uvesti micro:bit, odmah uz Island, kao prvi izbor u informatičkom obrazovanju. Informatika će, na sreću novih generacija klinaca, opet postati zabavna.

Dvije godine smo i sami u VIDI-ju pokušavali napraviti hrvatsko mikroračunalo želeći ga učiniti dostupnim svima, pa me vijest, koju sam dočekao tada u bolničkom krevetu, o tome da Bakić kreće s donacijom tog nevjerojatnog broja micro:bitova hrvatskim školama, zapekla više nego operacijski šav. Na trenutak me zaboljela činjenica da nakon mjeseci rada nismo stigli prvi na cilj, isto kao prije 100 godina kada je Amundsen prestigao Scotta u utrci za Južni pol. No, iako nam je ta povijesna zasluga izbijena iz ruku, sretan sam da je cilj ipak ostvario netko drugi jer to je ipak bilo važnije od moje osobne pobjede. Mi u VIDI-ju ćemo već smisliti neku drugu dobru ideju. Ipak svi pušemo u ista jedra kako se kaže, a vidjet ćemo gdje će nas taj brod dovesti.

Nakon prošlog broja, u kojem smo učili kako da na micro:bitu kreirate i zaigrate našu malu igricu VIDILABIRINT, u ovom broju nastavljamo sa školama praktične primjene micro:bita. Za sve one kojima je naša tema o usporednom testu različitih dostupnih mikroračunala preslab zalogaj, potrudili smo se napraviti dvije dodatne „rasne“ hardverske teme od kojih test procesora Coffee Lake koji je napravio naš Mario, svakako predlažem kao poslasticu mjeseca. Nestalo mi je slobodnih slova za nastavak uvodnika, pa kao i obično, želim vam uživanciju u čitanju ovog broja. VIDImo se idući mjesec u vrijeme kad će nas borovi u dnevnim sobama podsjetiti da potražimo nešto ispod njih:-)

Sadržaj časipisa Vidi 261 potražite na ovom linku!