U tisuće novih stanova koji su nicali u Zagrebu ali i drugim gradovima tih godina, kao gljive poslije kiše, smjestile su se tisuće i tisuće mladih obitelji s djecom. Ljudi su tada na posao kretali u 6.30 a neki i ranije a djeca su se budila sama, doručkovala sama, spremala se za školu sama i često vraćala kući zamislite-sama. Djeca su zaključavala i otključavala obiteljske domove odgovorno pazeći na njih. Baš kao i ja tih ranih osamdesetih. No jednog dana potpuno slučajno u nekoj besmislenoj igri shvatili smo da ključ mog prijatelja može otključati moj stan, a ja njegov u susjednom ulazu iste zgrade. Ubrzo smo shvatili da nas nekoliko u zgradi jedni drugima možemo ulaziti u domove kao da su naši. U cijelu zgradu, naime, ugrađeno je bilo tek nekoliko vrsta različitih brava. Štedjelo se. Sigurnost da vam je stan zaključan nije bila na vrhu prioriteta. Spoznaja da u zgradi od 100 stanova postoji tek 4-5 različitih vrsta brava, čak i na moje iznenađenje neukog klinca, nije previše uzbudila moje susjede jer se brave nisu baš odmah masovno izmijenile. Moj tata je ipak ugradio dodatnu bravu iz opreza da ću prijatelje previše naučiti na komfor slobodnog ulaska u stan čak i kad nas nema doma. Vrata, za razliku od danas, kada smo bili doma bila su stalno otključana. Kada nisu bili doma, ljudi se nisu previše bojali te činjenice da im netko od susjeda može jednostavno otključati stan jer jednostavno nisu imali puno toga za izgubiti od imovine a život si ionako puno brže gubio na ulici od loših vozača i automobilskih krntija koje su krstarile tada lošim cestama.

Bicikl smo također često samo tek odložili uz haustor ili rub igrališta, a samo oni koji su imali malo straha počastili su se smiješnom sajlom obloženom gumom u plavoj ili crvenoj boji koja je imala troznamenkastu šifru kako bi ga zavezali za neki plot dok se igramo u parku.

U tom davnom svijetu s malo imovine i krađa je bila privilegija samo budala i onih koji su to radili iz očaja. Takve su nam bile i prve šifre na našim računalima. Niz brojeva 1234 ili 1111, 9999 ili 0000 bio je standard koji je osiguravao da mama ili netko od ukućana baš na prvu ne otvori tvoje tajne. Ipak je morao isprobati 4 različite opcije a to je bilo ipak malo vjerojatno. S vremenom smo počeli čuvati svoju opipljivu imovinu misleći da je to najvrijednije što imamo, niti ne sluteći da će baš ono što nitko ne vidi netko željeti još više. Naše navike, one dobre ali i loše, postale su imovina, ili još bolje, postale su lovina koju su nepoznate firme čija imena ne znamo niti izgovoriti, spremne platiti milijarde dolara. Američke tvrtke godinu prije pandemije potrošile su gotovo 18 milijardi zelembaća na analizu osobnih podataka korisnika. Što jedete, gdje putujete, koje namirnice volite, kakvu glazbu slušate, volite li higijenu ili više opušteni stil... jeste li skloni riziku ili ste pogodni za otplatu nekog nepotrebnog kredita koji će vam se uvaliti u ideji neke državne subvencije za „mlade ispod 50“. Samo da uzmete.

Sve to danas je najvrjednija roba koju imate uz sebe. To je vaš ključić oko vrata za Velikog brata. Svaki puta kada kliknete da prihvaćate sve one kolačiće čija svrha i namjena je opisana u predugačkim stihovima koje vam se ne da čitati prodate dio sebe i ponovo i ponovo. To danas šaljete na 700 adresa širom svijeta a da toga niste svjesni. Sutra će taj broj biti tisuću pa deset tisuća pa možda i milijun. Možda ćete reći da vas nije briga ili da ionako oni ne mogu s tim informacijama ništa, ali problem nije što to danas nema utjecaj na vaše živote nego što to može imati utjecaj na sudbine djece koju možda još niti nemate. Neke banke u svijetu navodno rade na ideji da prema detekciji pasivnog signala vašeg mobitela mogu prepoznati kakvu marku mobitela nosite i koliko ste prema tom odabiru financijski spremni na neki od njihovih zanimljivih proizvoda kojim će vas vezati u njihov blistavi kreditni brak.

Danas stotine tvrtki u svijetu trguju vašim profilom ponašanja, možda im nije bitno kako izgledate niti koje ste nacionalnosti već im je bitno kakva ste roba kao budući rob. Imajte na umu kad pročitate našu temu koja je tek jako malo zagrebla površinu da vam pokaže surovost onog što činite kad ne razmišljate o svojim podacima. Nitko se od nas ne može sakriti od toga potpuno. Bitno je samo da počnete o tome razmišljati i paziti na budućnost svojih potomaka ako ih mislite imati. Anonimnost je ono što će vrijediti najviše. Onaj tko će moći otkupiti sve vaše podatke i dati vam ih u ruke on će biti spasitelj ili vaš progonitelj. Sjetite se toga svaki puta kada kažete „ma ne da mi se kliknuti na sve one dozvole“. Svaki puta kada na Facebooku kažete svoje mišljenje ili nešto lajkate upravo gradite piramidu sreće za one koji vas već znaju u dušu, a to su vaši pravi foloweri za koje niti ne znate. Još :)

VIDImo se s druge strane... 

Sadržaj časipisa Vidi 301 potražite na ovom linku!