Zamislite da postoje platforme koje prepoznaju „raspoloženje“ učenika na satu i prema njegovoj motiviranosti ga poslužuju gradivom

Kako su samo znali da ne znam odgovor baš na to pitanje koje su ispalili u moj frontalni režanj koji je još spavao na prvom satu jednog zimskog jutra te jedne školske godine tamo jako jako daleko?

Sve drugo znam, a on mene pita baš ovo? Sjedi, javi se idući put za ispravak. Kratko i bolno urezala se tada poruka do mojih ušiju da mi moje neznanje ovoga puta nije oprošteno.

Iako je ispred sebe imao razred od 30 klinaca, kao kakav neuštimani orkestar što melje instrumente ispred ušiju strpljivog maestra, dobar učitelj uvijek je znao prepoznati tko baš u tom trenutku ne svira svoju ispravnu notu kad njemu treba dobar ton. Uvijek je prozvao pravog. Kako su uopće stekli takve vještine i „supermoći“?

Zamišljao sam kako je to tako zbog toga što nas vole manje od onih koji uvijek sjede u prvim klupama i znaju baš sve dižući ruke za odgovor čak i kad nije bilo jasno je li učiteljica postavila pitanje ili je samo mrmljala nešto sebi u bradu. Bar se nama iza tako činilo.

Nekako su valjda čitali mimiku na našim pospanim licima, uhvatili pogledom naš nepočešljani čuperak, krajičkom oka snimili kako tonemo pod klupu skrivajući se podsvjesno u ostatku mase drugih neznalica... Što ja znam. Ali znali su. Znali su da ne znamo i da nas trebaju pitati. Baš tada.

To je, naravno, bio trenutak olakšanja za sve druge u razredu. Ja sam taj sat bio „Pedro koji je morao visjeti“. U tom trenutku bio sam onaj kojeg su drevni Maje žrtvovali bacajući odabranog i obezglavljenog sa vrha hrama niz stepenice ne bi li dozvali kišu... Cijeli razred gledao me kako se mučim s pitanjem na koje nisam znao odgovor, a ja sam u sebi osjećao kako mi se tijelo tupo kotrlja po tim stepenicama majanskog hrama sve do dna, dok su oni dobivali svoju majansku kišu. Kiša su bile minute i tako sve do zvona. Svi su spašeni. Samo jedan je platio. Taj sam. A sad mali odmor pa idemo do idućeg sata i nove raspodjele moći.

Ta su vremena, srećom, prošla. I za učitelje i za učenike. Zašto? Tehnologija je promijenila sve. U tome su pomogli pametni algoritmi, sve do strojnog učenja pa i umjetne inteligencije. Zamislite da postoje platforme koje prepoznaju „raspoloženje“ učenika na satu i prema njegovoj motiviranosti ga poslužuju gradivom baš onom dinamikom kojom je on to spreman pratiti. Učitelji mogu u realnom vremenu pratiti i promatrati kako svaki učenik reagira na pitanja kako bi, kroz pametno osmišljen sustav pitanja i zadataka, dobio odgovore tko sve treba popraviti svoje praznine u znanju. Sve to zapakirano je u zanimljivu igru u kojoj je učitelj prijatelj koji sa strane samo promatra napredak pojedinog učenika i ponekad tek pomogne savjetom.

Svatko dobiva zadatke baš kakve zaslužuje sudeći prema spremnosti i znanju kojim barata ne dijeleći pritom sa okolinom sramotu zbog svog neznanja, već napredujući samostalno vjerujući da je dovoljno dobar da stigne do cilja bez posljedica. Ne žele stati, ne žele da zvoni kraj sata. Jeli takvo što uopće moguće?

Učitelji mogu samo uživati dok gledaju kako im se učenici..ups...svirači u orkestru sami naštimavaju u tišini bruseći svoje znanje i grijući moždane vijuge.

Upravo takvu platformu razvijamo mi u VIDIju. Ne šalimo se. Nakon uspješnog VIDI X baš nas je krenulo i sada ideje samo frcaju. Još malo i pokazat ćemo još jednu dobru priču iz našeg laboratorija ludih izuma kojom želimo promovirati nove tehnologije i učenje novih STEAM vještina. VIDI Pi nam dolazi. Ovom platformom odajemo priznanje svim učiteljima, našim senseima, onima koji su tu bili prije nas da nas poduče, inspiriraju i usmjere tamo gdje ćemo mi zasjati najbolje i osvijetliti put drugima koji dolaze iza nas.

Uvodnik ovog, 321. broja, želio sam posvetiti svim naprednim učiteljicama, učiteljima i mentorima koje sam upoznao na ovogodišnjoj CARNET-ovoj korisničkoj CUC konferenciji u Šibeniku. Oni su ti koji, unatoč svim izazovima s kojima se susreću i načinu na koji ih društvo doživljava, ipak daju atom snage više kako bi svojim učenicima i studentima prenijeli znanje za usvajanje novih znanja i kako bi bili bolji od onoga što sami misle da mogu dosegnuti. No ne ostajem dužan najaviti i nekoliko prigodnih blagdanskih tema koje će vas grijati u tjednima koji su pred nama, a koje možete vidjeti u preporukama urednika. Vidjet ćete velike i lijepe stvari. Uskoro.

VIDImo se. U Novoj godini.

Sadržaj časopisa VIDI broj 321 pročitajte na ovom linku!