Moja je učiteljica bila inspirativna i ambiciozna žena te se nije sramila to pokazati nama niti od nas tražiti da pokažemo to isto. Nije bilo sramotno napisati niti jedno zanimanje u tom zadatku, ali sam znao da svoj odabir pred svima moramo pojasniti, onako javno, pa su mnogi linijom manjeg otpora krenuli pisati ono što mala ljudska bića u tom životnom periodu obično pišu: vojnik, frizer, bolničar, vatrogasac, nogometaš, nešto uobičajeno napisano tek toliko da ih učiteljica previše ne gnjavi s potpitanjima jer su se tako uklapali u očekivani obrazac i time ubrzali vrijeme u iščekivanju malog odmora i, naravno, prve užine.

Nisam mogao protiv sebe i svojih snova koje bih zatajio. Odvažio sam se i nekako izašao iz tog obrasca. Jednostavno sam to želio reći. Bam! Napisano je sjevnulo na crtu u mojoj bilježnici. Arhitekt! Dobio sam samo dugi pogled i pomalo rezervirani smiješak učiteljice. Odobravanje, ili mi se bar tako činilo. Bez komentara, kao da sam rekao razredu neku tajnu koju još nisam smio otkriti.

Nisam postao arhitekt. Škola me ipak, po dekretu i izgovoru kako svatko uz redovne nastavne aktivnosti mora još nešto raditi, ubrzo angažirala da sudjelujem u stvaranju školskog lista i to mi je možda otvorilo put onom što danas iskreno volim: pisati dobre priče o drugima.

No ipak smo već u petom razredu osnovne morali kroz prvu radnu praksu brusiti svoje radne aktivnosti, bar u ideji da nam se samo pokaže što nas čeka ako ćemo vrijedno učiti. Niste mogli birati gdje će vas poslati. Mračni hodnici obližnje tvornice gume RIS u kojima smo gledali kako se lijepe smrdljive crne ploče iz kojih se izrezuju razni oblici od kojih će pak nastati gumeni čamci i razni gumeni proizvodi odmah su mi u svijest utisnuli da je to svijet u kojem ne želim biti.

Tvornica je u međuvremenu nestala, što zbog širenja stambenih zgrada moga kvarta u kojem sam odrastao, a što zbog ostarjele tehnologije i crnoga, gustog, smrdljivog dima iz tvorničkog dimnjaka kojim se baš nije mogla pohvaliti.

Potreba za gumom nije nestala, ali takve tvornice i danas vjerojatno postoje negdje drugdje te se u njima nalaze roboti. Već sam puno puta rekao da je vrijeme robota došlo, no da ga se ne treba bojati. Neki pametni ljudi kažu, a to su oprezna predviđanja, da će u idućih 8 godina, do 2030. godine, čak 50% svih zanimanja biti zamijenjeno novim tehnologijama i robotima. Ali nije li baš to prilika za nas?
Vrijeme da učimo nove vještine. Prilika da opet postanemo učenici i pripravnici. Trebamo samo naći najbolje učitelje i mentore.

Leonardo da Vinci, osoba koja je u osvit renesanse, koja će promijeniti mentalni sklop tadašnje Europe, ali i cijelog planeta, svijetu otkrila da jedna osoba istovremeno može biti i sjajan slikar, crtač, inženjer, učenjak, teoretičar, inovator, kipar i arhitekt.

No malo ljudi zna da je osim njegova talenta veliku ulogu imala odluka da svoje mlade dane kao 14-godišnjak provede kao garzone odnosno, kako mi kažemo, šegrt u umjetničkoj radionici Andree del Verrocchija, tada poznatoga firentinskog umjetnika koji je njega i druge šegrte i buduće poznate umjetnike podučavao raznim vrhunskim tehnikama obrade raznovrsnih materijala.

Baš se ovdje genijalni Leonardo susreo s najboljom teorijom i odličnom praksom, ali i najboljim mentorom kojeg je mogao dobiti. Učio je kemiju, metalurgiju, tehnike lijevanja, mehaniku, rad s drvom. Firenca tog vremena bila je centar svijeta jer su firentinske obitelji s Vatikanom sklopile unosne poslove o čuvanju papinskog novca, pa je prostora za istraživanje i razvoj tih prvih VC fondova tog vremena bilo napretek. Samo je trebalo učiti kod pravog mentora. Leonardo je to dobro iskoristio, a sve ostalo je povijest koju znamo.

Jedno od najpoznatijih mentorstava u tehnološkom svijetu bilo je ono Stevea Jobsa nad tada mladim Zuckerbergom koji je tek pokretao Facebook, a Steve Jobs mu je u dugim šetnjama Pao Altom navodno davao ključne savijete za uspješan početak njegova poslovnog poduhvata. Šteta je što Jobs nije poživio jer Zuckerberg kasnije možda ne bi zalutao i donio toliko pogrešnih odluka.

Novac je ono što ljude svakako pokreće jer im se čini da je to put do ostvarenja njihovih snova, ali pravo je ostvarivanje snova imati prava znanja jer ti to nitko ne može oduzeti. Znanje ti omogućuje raditi baš ono što voliš. Kad radiš ono što voliš, svi to već znaju, a onda to i nije posao, već zabava i poziv.

Ljetne prakse tema su koju svake godine radimo baš zato da potaknemo studente, ali i učenike da žrtvuju nekoliko tjedana svojih ljetnih odmora od predavanja i pronađu sebi najbolju tehnološku tvrtku koja će im otvoriti oči i dati inspiraciju za daljnji razvoj. Izabrali smo 5 vrhunskih tehnoloških tvrtki i pitali ih što mogu ponuditi, a jedno od glavnih pitanja tvrtkama bilo je mentorstvo, kako će mentorirati svoje učenike. Novac u odabiru te prakse nije bitan ako ste znanje dobili od odličnog učitelja.

Svi koji me dobro znaju znat će koliko poštujem profesiju učitelja, pa, iako postoji tisuće dobrih poslovica o podučavanju, izdvojio bih ovu koja bi trebala potaknuti učenike i studente da pametno biraju gdje će usvojiti svoja prva prava praktična znanja o umjetnoj inteligenciji, robotici, Java Scriptu, Kubernetesu, Sigfoxu, Kafki, Dockeru, Visual Studiju…

Ta meni draga drevna japanska poslovica kaže ovo: „Od tisuću je dana marljivog učenja bolji samo jedan dan s velikim učiteljem.“

Vrijeme je, dakle, za velike planove.
VIDImo se. :-)

Sadržaj časopisa VIDI broj 314 pročitajte na ovom linku!