Računala su već uvelike dio naših života. I većina naprednih korisnika se "brine" za svoje računalo. Svakih nekoliko godina (ili češće) se kupuju novi dijelovi, nova grafička kartica, brži procesor, veći disk. No, rijetki korisnici zastanu i razmisle o onom dijelu računala koji najviše, u biti, predstavlja samo računalo, a koje novopečeni korisnici praktički izjednačavaju s pojmom računala - ulazne periferije, i to u obliku tipkovnice i miša. Oni su naša vrata u digitalni svijet podataka u računalu i moraju postojati u nekom od fizičkih oblika. Trenutno izgledaju ovako kako izgledaju, a u budućnosti... tko zna, mogućnosti su mnoge.Mnogi korisnici se ponekad vole i odmaknuti od računala, zauzeti neki udobniji položaj, a da su u mogućnosti još uvijek raditi na računalu (a neki samo ne vole osjećaj sputanosti koji ostavlja žica). Budući su klasični miš i tipkovnica za računalo vezani žicom, takva radnja je rijetko moguća (osim ako imate krevet uz računalo).Za sve ostale - postoje bežične tipkovnice i miševi. Za sve takve korisnike odlučili smo se na test bežičnih tipkovnica i miševa, i to u zajedničkim kombinacijama (dakle, komplet tipkovnica i miš koje možete kupiti u domaćim računalnim trgovinama). Ispitali smo kako rade, što nude i najbitnije, koliki im je domet. No, prije samih rezultata testa i naših dojmova, nešto treba reći i o tehnologiji rada ovakvih uređaja.
Kraljica svih tipki
Dok miš većinom služi za manipulaciju podacima u računalu, tipkovnica je jedna od glavnih periferija kojima unosimo podatke u računalo (skener i razni fotoaparati i kamere su ostale periferije). Svoj izgled duguje još prvim pisaćim mašinama koje su napravljene prije više od 100 godina. »ak je i raspored tipki većinom ostao isti (kako se daktilografi ne bi morali navikavati na novi raspored slova pri prelasku sa pisaćih mašina na računala). Tipkovnica je većinom izrađena od obične plastike, na njoj se prvo primjećuju tipke, a unutar nje se skriva nešto elektronike. Pritiskom određene tipke generira se signal koji putuje u računalo i koji računalo prepoznaje kao znak i pokreće određenu radnju, ovisno o programu. Postoji nekoliko glavnih tehnologija koje se upotrebljavaju za izradu samih tipki, a danas definitivno najraširenija je tzv. tehnologija "kupolastih prekidača". Na priloženoj slici možete bolje vidjeti o čemu se zapravo radi. U tipkovnici postoje tri prozirne plastične folije, na dvije se nalaze vodovi za električne signale, slično kao i na tiskanim pločicama u elektroničkim uređajima. Na obje folije postoje kontaktna mjesta na kojima se zatvara strujni krug pritiskom tipki na tipkovnici. Treća folija se nalazi između prve dvije i služi samo kako bi razmaknula prve dvije folije i tako osiguravala da se kontaktna mjesta ne spoje dok ne pritisnete tipku. Iznad ovih folija se nalazi guma sa "kupolama" zbog koje je ova tehnologija i dobila ime. Na kupole se naslanjaju tipke i to je cijela mudrost! Pritisnete tipku, kupola se spusti i pritisne gornju foliju, a ona se spusti i spoji s donjom folijom i strujni krug se zatvara. Mikrokontroler u svakoj tipkovnici vodi brigu o prepoznavanju pritisnute tipke i šalje određen kod računalu. Težina pritiska, tj. sila kojom trebate pritisnuti tipku direktno ovisi o upotrijebljenoj tehnologiji, kod kupolastih prekidača ta sila je mala i nije potrebno "razvaljivati" tipke velikom silom da biste bili sigurni da ste tipku i pritisnuli.Tipkovnice izrađene ovom tehnologijom su prilično otporne na tekućine, a njihov trošak proizvodnje je malen.Neki korisnici više vole tipkovnice koje su proizvodile pravi klik prilikom tipkanja (one su imale prave sklopke u sebi), ali danas ih ima sve manje i manje.

Kompletan članak pročitajte u tiskanom izdanju časopisa VIDI, broj 130