Jednom davno, profesor iz Elektroničkih sklopova nam je ispričao zanimljivu priču.Sredinom prošlog stoljeća, kada je tranzistor ušao u masovnu proizvodnju, unio je revoluciju u svijet elektronike. Manji, brži, jeftiniji, ukratko, bolji na svim područjima od svega što je do tada bilo korišteno (pustimo sada cijevi i pojačala). Primjenu su prepoznali i proizvođači radio prijemnika koji su tada postali mnogo manji portabilni. Kako bi se znalo da dotični uređaj koristi tranzistorsku tehnologiju, na uređaju je bilo ispisano koliko tranzistora se nalazi u njemu (zbog toga je u našem narodu populariziran naziv "tranzistor" za radio prijemnike). Isprva je to bilo 1 do 2 tranzistora da bi ubrzo počli ugrađivati i po 3, 4 tranzistora. No pojavili su se i prijemnici sa 5 i više tranzistora no nigdje nije pisalo da je samo nekoliko njih spojeno u električni krug a ostali su bili tu samo da "podebljaju" broj.

Razlog zašto povlačimo tu paralelu je u činjenici kako marketing kao takav postoji od samih početaka trgovine a samim time i načini da se privuku mušterije. USB 3.0 uređaji se reklamiraju s brzinama do 5 Gbit/s a u realnosti niti jedan ne može raditi tako brzo, pogotovo ne diskovi. Možda je nama jasno što je točno propusnost a što je brzina ali mi spadamo u svega nekoliko posto korisnika. Zato mi niti nismo ciljana publika za takve reklame nego laici, korisnici koji ne znaju razliku i koji će prije odabrati operatera koji reklamira "brzinu" do 10 Mbit/s nego onoga koji reklamira stvarnu brzinu do 5 Mbit/s.

Možda će tako nešto jednog dana biti zakonom zahtijevano ali iskreno, ne vidimo takav zakon u idućih 5-10 godina.